Autoklub Split: prvi automobili i motocikli pojavili su se u Dalmaciji prilično rano, na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Prvi i do kraja rata 1918. godine jedini automobilski klub u Dalmaciji osnovan je 1907. godine u Splitu. Naum o osnutku autokluba nikao je možda krajem 1906. godine. O tome nam svjedoči Splitski shematizam u redovitom godišnjem popisu sastava uprave autokluba. Taj dokaz potkrepljuje nam i originalno sačuvana fotografija prvog klupskog izleta u Šibenik 30. lipnja 1907. povodom krštenja sina Vice Montane, člana mjesnog autokluba, obavljenog u Solinu u pratnji dvaju automobila i šest motocikala. U obavijesti se naglašava da su novorođenčetu kumovala ništa manje nego šest kumova i da je na povratku u Split elitno izabrana grupa Auto cluba prošla glavnim gradskim ulicama, skrenuvši pozornost brojnih prolaznika bučnim zvukovima sirena. Prema već spomenutom Splitskom shematizmu iz 1907. godine, upravu Auto cluba Spalato sačinjavali su: dr. Nikola Gjivović, predsjednik, Petar Zink, tajnik, Eugen Miotto, blagajnik i inž. Erald Marki, direktor. Kad je duhoviti dalmatinski pučanin vidio automobil, prozvao ga je kola bez konja koja grme i smrde, a stari naziv tonobil zadržao se i do danas u Splitu.
AK Pazin: povećanjem broja članova, a pogotovo bicikala i motornih vozila, tijekom 50–ih povećavale su se i potrebe, stoga je uz Josipa Grubišića angažiran mehaničar Branko Paulišić. Uz rad u radionici mehaničari su redovito obilazili sela Pazinštine gdje su besplatno mještanima zavarivali slomljene vile, motike i drugi poljoprivredni alat. Znali su zavariti i koji stari polomljeni bicikl. Bili smo pravo narodno društvo. Prostor u Ulici 43. istarske divizije postao je uzak, a vozila, pogotovo motocikli i automobili, nisu se mogli ostavljati na sve prometnijoj ulici, cesti prema Puli. Zbog toga je 1955. organizirana radna akcija i u nekoliko je dana u mehaničku radionicu preuređena stara nadstrešnica, baraka u Šetalištu Narodnog ustanka, danas Šetalištu Pazinske gimnazije. Ubrzo je to mjesto postalo glavno okupljalište pazinskih motociklista i automobilista. Radionica se nalazila na mjestu današnjih svlačionica NK Pazinka.
AK Varaždin: prije 80 godina, točnije 8. rujna 1912. godine, održana je prva automobilska utrka u Hrvatskoj. Vozilo se na relaciji Zagreb – Lepoglava – Varaždin – Zelina – Zagreb. Ukupna dužina staze iznosila je 177 kilometara, a vozilo se “vrtoglavom” brzinom od 35 km/h. Na prolaznom cilju u Varaždinu svi učesnici utrke sjajno su dočekani, a u restoranu Janje priređen im je ručak s deset vrsta jela! Trka je obilovala nezgodama, a najopasnija se dogodila vozaču Hellenbachu na samom izlazu iz grada. Za njegovim automobilom pojurio je jedan bik želeći svojim rogovima nabosti kofer sa stvarima vozača koji je bio prekriven crvenom krpom. Bik je gonio automobil nekoliko stotina metara, a u to vrijeme suvozačice u automobilu pale su u nesvijest ode straha, dok je vozač zamalo izgubio kontrolu nad volanom! Kako nas obavještavaju tadašnje Novosti, trka je upamćena po mnogobrojnim žalbama zbog pregaženih purana, kokoši i gusaka.
AAMK Sveučilište: Miloš Manestar, jedan od osnivača AAMK Sveučilište i prvih instruktora amatera piše:
– Poslije Drugog svjetskog rata razvojem Tehničke kulture organiziraju se kod nas klubovi Narodne tehnike. Tako je nastao i Autoklub studenata strojarstva, koji je ubrzo prerastao u Akademski automoto klub Sveučilište, čija je primarna zadaća bila obuka studenata u vožnji. Mogućnosti su bile skromne, ali je onda obuku mogao obavljati svaki vlasnik vozačke dozvole. Tako su studenti sami organizirali obuku vozača, nastava je bila praktična iz mehanike u klupskoj radionici, a vožnja se učila na rashodovanim ratnim automobilima. Ratni njemački terenac marke KDF dugo nas je vjerno služio. Mi smo ga znali sami preko noći rastaviti, popraviti da drugog dana već vozi, a dijelove smo skupljali po vojnim otpadima. Najviše smo se mučili oko podešavanja mehaničkih kočnica sa sajlama. Kad je uveden propis da svi automobili moraju imati žmigavce, gotovo smo odustali od autoškole. Međutim, kao studenti – inovatori složili smo i žmigavce, na kojima su kao lampice služile u crveno obojene bočice od Penicillina! U to vrijeme za skretanje moralo se na raskršćima davati zvučne znakove sirenom, a i rukom. (Vožnja ravno najavljivala se duljim znakom s trubom ili sirenom, za desno dva puta, lijevo tri puta kratko, a vožnja unatrag najavljivala se četiri puta). S KDF-om, koji smo zbog registarskog broja H-1001 od milja zvali Tisuću i jedna noć, uspjeli smo vikendom otići i na izlet, čak do Crikvenice na Prvomajske trke u speedwayu ili u Samobor, ako smo sakupili novce za gorivo. To su bila vremena kad nije bilo asfaltiranih cesta, pa nas je vožnja po samoborskoj betonki privlačila. Na jednoj od priloženih snimaka vidi se kako nas po blatu izvlači konjska zaprega, kad nas je zatekla jaka kiša.
AK Bjelovar: prva međuklupska utrka u Bjelovaru održana je 27. rujna 1931. godine. Domaći vozači: Đuro Šegović, Stjepan Santo, Ignac Tausing na motociklima od 250 ccm. Filip Jandroković, Robert Lowy, Emil Crhounek, Franjo Gringold, Ivo Nikšić, Vladimir Burić, Vladimir Šramek na motociklima od 500 ccm. Motocikli, gorivo, prijevoz i ostali troškovi bili su plaćani iz vlastitih sredstava. Prodano je 936 karata, zarada je bila 8680, a rashod 6400 dinara. Od toga su plaćeni troškovi za pet vozača iz Zagreba u iznosu od 984 dinara. Interesantna je usporedba s primanjima današnjih sportaša.
AK Krk: klub je još 1983. gofine zajedno s partnerima iz Italije, klubom Fouristrada club Trieste, održao reli pod nazivom Meeting dell amicizia. Reli 1983. godine održan je po vrletima i stazama otoka Krka s ciljem na krčkoj rivi. Na tom reliju sudjelovao je i jedan naš vozač koji je već prvog dana na reliju spretnosti doživio, od uzbuđenja, sraz s drvetom, na toj istoj rivi.
AMK Križevci: u usporedbi s današnjim motorima i opremom vozača upravo je nevjerojatno što su i kako ondašnji junaci Marijan Miklin, Marijan Šaško, Slavko Balog, Zlatko Šušković i drugi motociklisti vozili loše asfaltiranim cestama u krugovima oko Doma kulture pokraj nekadašnjega hotela Apatovac i parka sa spomenikom putopiscu Antunu Nemčiću. Tko god je onih šezdesetih i sedamdesetih godina imao moped, motocikl, a kasnije i skuter, sudjelovao je na utrkama. Bez kožnatih kombinezona i skafandera, kacige, zaštitnih naočala i rukavica. Vozilo se u radnom, a neki čak u svečanom odijelu ili u voštanoj kišnoj kabanici. Natjecali su se za skromne limene pehare i lovorove vijence. No o njima se pričalo. Zahvaljujući AMD-u članovi su imali određene povlastice, mogli su održavati motocikle, nabavljati rezervne dijelove, upriličiti natjecanja… Tradicija motociklizma u Križevcima živi sve do danas.
Početkom prošloga stoljeća nekadašnji veleposjednik Josip Kiepach, otac Marcela Kiepacha, izumitelja dinama za osvjetljavanje automobila, odlučio je zamijeniti kočiju automobilom. Dovezao je u Križevce kabriolet limuzinu Greffon Stift iz 1901. godine. Kiepachov vozač bio je Križevčanin Petar Kosenko koji je vozački ispit na upravljanje automobila s pokretnom silom višom od 16 HP položio, pazite, upravo u Križevcima 30. lipnja 1923. godine. Križevci su prije 60 godina imali i taksi službu te gradski autobus u vlasništvu prvog hrvatskog zrakoplovca Dragutina Novaka, koji je u lipnju 1910. godine na zagrebačkom Črnomercu prvi poletio na zrakoplovu izumitelja Slavoljuba Penkale. U Prvom svjetskom ratu Novak je bio letački instruktor u Bečkom Novom Mjestu. Svoje nebesko letačko iskustvo primijenio je Novak vozeći autobus na dionici od kolodvora do groblja i natrag.
AMK Slavonac: pojava automobila bila je u Osijeku, kao uostalom i u drugim gradovima prije Prvog svjetskog rata, prava senzacija. Vjerojatno je prvi automobil na osječkim ulicama bio onaj smiješan stroj koji je 25. rujna 1900. godine dovezao nekog Francuza s imanja grofa Normanna. Prvi organizirani članovi Prvog hrvatskog automobilnog kluba u Zagrebu bili su 1911. godine Viktor Frank iz Osijeka, Khun – Belasi iz Nuštra i Stjepan Vidak iz Našica. Prema jednom popisu automobilista iz 1912. godine, od ukupno 190 automobila, koliko ih je tada bilo na području Hrvatske, u Osijeku je bilo pet, a od 30 motornih dvokolica Osijek je imao 3. Prve propise za šofere i vlasnike automobila imao je Osijek 1925. godine, kad se morala skrenuti pažnja vozačima da svojom nepažnjom stavljaju u opasnost tjelesnu i životnu sigurnost građana, smetaju kolnom prometu te rasprostrivanjem dima, dizanjem prašine i nesnosnom bukom ometaju i ozlovoljavaju pučanstvo. Po sjećanjima starih automobilista, Osijek je imao prvi organizirani moto klub Slavonac već 26. lipnja 1926. godine.
AK Virovitica: karting vozači, automobilisti, a posebice motociklisti dali su veliki obol virovitičkom i hrvatskom športu. Moto-trke na kružnoj stazi oko dvorca Pejačević godinama su bile pravi spektakl. Brojne, atraktivne, prepune neizvjesnosti, ali i opasnosti bile su fešte od sporta, jer se uz stazu okupljalo i više od deset tisuća gledatelja. Sve je krenulo na inicijativu mladih Spomovih šegrta – Slavka Poljanca, Rudolfa Berde, Ivana Poljanca, Josipa Katalenića, Franje Novaka, Antuna Valtgonija, koji su osnovali motorističku sekciju. U voznom parku bili su uglavnom stari motorkotači – tipa BMW, DKW, Zindap, Koreks… Prve trke održane su početkom pedesetih, a prvih godina u brzoj vožnji mopedom okušale su se i vozačice, dok su se najmlađi nadmetali u vožnjama na dječjim biciklima, triciklima, romobilima, koturaljkama… Bila su uglavnom međudruštvena natjecanja, sve do 1964. godine, kad je Virovitici prvi put povjerena organizacija prvenstva Hrvatske.
Autoklub Zadar nastavlja djelovanje i zasniva svoje postojanje na tradicijama AMD Tempo, osnovanog 28. kolovoza 1946. godine, i ove godine slavi 70 godina postojanja. Za AK Zadar je zanimljiva priča u jednom mehaničaru, kvalitetom najpostojaniji i stažom vjerojatno najprisutniji u Hrvatskom autoklubu je bio Frane Brajica, koji je u sustavu tehničke pomoći proveo gotovo 44 godine, još od 16. lipnja 1969. godine pa do umirovljenja 31. svibnja 2013. godine te koji je za svoj rad dobio niz pohvala, priznanja i nagrada od strane AMSJ-a, AMSH-e i HAK-a.
Autoklub Maksimir: početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća u modi je ugradnja plina u automobile, a AMD Maksimir u tome ima glavnu riječ. Pismom se u posjet najavljuje tvrtka iz Nizozemske. Zainteresirani su za prodaju svojih uređaja na tadašnjem jugoslavenskom tržištu. Za AMD Maksimir počinju muke jer je smješten u maloj prostoriji od svega šest četvornih metara. Kamo primiti delegaciju stranaca? Antun Brajdić, obrtnik, ima rješenje: zakupit će na dva sata apartman u hotelu Esplanade, na zidove objesiti nekoliko klupskih fotografija, na stolove staviti zastavice AMSH i AMD Maksimir te tamo primiti delegaciju. Sve dogovoreno, sve štima kao urica. Kad smo u podne u Esplanadi, na ulazu, dočekali Nizozemce, pojavio se samo jedan. Pitamo: gdje su ostali? A on odgovara: supruga je otišla u razgledavanje grada dok ja ne obavim s vama razgovore. Poslije obilnog ručka u restoranu Nizozemac više ne pita za naše poslovne prostorije. Automehaničar i autoelektričar AMK Maksimir Ivice Sinković se prisjeća druge dogodovštine:
– Dođem na intervenciju, a oko auta desetak ljudi i najmanje dvije litre mlijeka i salame valjda pola kilograma, ali maca ipak ne izlazi. Mačak se javlja ispod pvc obloge, skinem kotač, pvc oblogu i taman da ga uhvatim mačak ode na drugu stranu ispod druge pvc obloge. Skidam ja drugi kotač, drugu pvc oblogu i opet taman da ga uhvatim pobjegne on na zadnju stranu i popne se na auspuh, ali na moju sreću auspuh je bio vruć, pa je na kraju maca sama izašla van.
Kako je stradao trgovac rakijom
Iz AMK Slavonac šalju nam vijest o prvoj nesreću u Osijeku: već 5. rujna 1908. godine zabilježena je prva automobilska nesreća kad je na požeškog trgovca rakijom Žigu Brihtu naletio svojim seoskim kolima ekonom Josip Bogady iz Šodolovaca. Prvo ludovanje dogodilo se svega tri dana kasnije. S tada nečuvenom brzinom jurio je Kapucinskom ulicom neki stariji stražmeštar, koji je umalo pregazio jednu ženu i toliko uplašio konje nekog seljaka da su skrenuli u crkveni vrt.
