Bio je to pravi Volkswagen poslijeratnog vremena, ali na istočnoj strani podjeljene Njemačke. Spartanska oprema, robusna konstrukcija i dizajn koji je desetljećima odolijevao zahvaljujući političkoj izolaciji socijalističkog poretka.
– Trabant je u svojoj klasi izražajan, elegantan i temperamentan automobil. Kvalitetan proizvod socijalističkog rada!
Ovako je zvučala prva promidžbena parola kojom je marketinška ekipa iz Sachsenringa nastojala privući pažnju tržišta na svoj novi proizvod. Nisu imali težak zadatak, s obzrom da u DDR-u tada osim Trabanta jedino egzistira još Wartburg. Povijesnog 7. studenog 1957. u pogonu tvornice Zwickau radnici su postrojeni uz prvi primjerak Trabanta P50. U pozadini je svirala Internacionala. Bio je to dio folklora s obzirom da se slavilo i 40 godina velike Oktobarske revolucije. Zatim dolazi političar u crnom odijelu s karanfilom u reveru i u prigodnom govoru sasipa drvlje i kamenje po kapitalizmu i zapadnjačkom konzumerizmu, s ponosom istaknuvši eto baš Trabant kao produkt domaćeg znanja i rada te skromnosti. Kao, možemo mi i bez njih u bolju budućnost!
Sudbina Trabanta tijekom cijele egzistencije uvijek je bila u rukama politike. Tako je bilo i na početku, 14. siječnja 1954. kada je Ministartstvo industrije DDR-a propisalo smjernice za izradu socijalističkog automobila. Tražio se mali automobil sa četiri sjedala, maksimalne težine do 600 kg, potrošnje goriva oko 5,5 l/100 km, tvornička cijena oko 4000 maraka i godišnja produkcija oko 12.000 primjeraka. Na dopisu je propisano i da karoserija nikako ne može biti metalna, a za iznalaženje adekvatne alternative propisan je rok od 18 mjeseci.
Premda je 1957. krenula nulta serija, Trabant P50 službeno je javnost vidjela tek u rujnu 1958. na auto salonu u Leipzigu. Ime je bilo u uzročno-posljedičnoj vezi s prvim umjetnim zemljinim satelitom Sputnikom kojeg su Rusi lansirali 4. listopada 1957. Ime Trabant trebalo je biti simbol pouzdanog suputnika za svoje vlasnike – poručili su iz uprave državne tvrtke u Zwickau.
Trabant je bio za ono vrijeme robustan i moderan automobil s karoserijom u ponton formi. Primjerice, zapadna konkurencija držala se većinom koncepcije motor straga, pogon straga, dok je kod Trabanta motor bio sprijeda i imao je prednji pogon. Četiri osobe mogle su se udobno smjestiti u interijer, a uz to ostalo je straga i nešto mjesta u prtljažniku. Za pogon je izabran novi dvotaktni motor snage 18 KS koji se bez problema nosio sa 620 kg teškim automobilom. Sve je bilo poprilično harmonično iskrojeno.
Rezervoar goriva bio je smješten u motornom prostoru, ali tada je malo tko vodio računa o sigurnosnim elementima. Karoserija Trabanta sastojala se od čeličnog okvira na koji se učvršćivalo 10 elemenata izrađenih od Duroplasta. Ovaj umjetni materijal nastao je prešanjem pri visokoj temperaturi fenolne smole i pamučnog otpada. Radilo se o jeftinom i laganom materijalu sasvim pristojne čvrstoće te otpornom na koroziju. Svih tih 10 elemenata zajedno težili su oko 32 kg! Iz 5000 tona materijala dobivalo se u prosjeku oko 1,5 milijuna dijelova od Duroplasta. Recimo i to da je u proizvodnji oko 4000 dijelova od kojih je Trabant bio sastavljen sudjelovalo više od 1200 dobavljača!
Cijena od planiranih 4000 maraka bila je nerealna. Trabant je koštao na kraju 8360 maraka. Oprema Trabanta koju je nudio bila je na minimumu mogućeg. Kokpit se sastojao od brzinomjera, prekidača za pokazivače smjera uz kolo upravljača, prekidača sirene, svjetala i brisača. Prednja bočna stakla na vratima su bila klizna. Jednostavna mehanika svakom vlasniku uz malo volje i tehničkih predznanja omogućavala je da bez većih problema sam izvede manje popravke. Već 1959. ponuda je proširena uvođenjem raskošnijih verzija koje su nudile dvobojni lak i malo kromiranih lajsni na boku automobila.
U ožujku 1960. Trabant dobiva i karavan verziju koja je u kratkom roku postala vrlo popularna na tržištu. Karavan je bio teži 40 kg od limuzine, a maksimalno opterećen težio je 950 kg. Sada to više i nije bio lak zadatak za isti motor snage 18 KS. S obzirom na to da je svaka politička odluka od momenta donošenja do realizacije trajala i po nekoliko godina, ne treba nas čuditi da je još u ljeto 1959. izdana naredba o modernizaciji automobila čija se proizvodnja tek uhodala!
Tražena je modernizacija karoserije, ali s zadržavanjem što je više moguće dijelova od P50. Zadržati osnovnu liniju, podvozje, a naročito ne mijenjati proizvodni proces! Duroplast je i dalje osnovni materijal, a staklene površine povećane su za 26 posto. Sada dolazimo do našeg slavljenika Novi Trabant P601 predstavljen je konačno 1964. Bila je to tek posljednja evolucija prethodnika bez revolucionarnih tekovina. Novitet je bio uglatiji, djelovao je upečatljivije i modernije, sa famoznim repovima straga kao ustupkom zapadnjačkim trendovima automobilskog dizajna. Vlasnik je konačno dobio na raspolaganje pristojan prtljažnik te prave prozore koji su se podizali vrtnjom ručice u vratima umjesto kliznih prozora.
Apostrofirano je „čak“ sto novih detalja na modelu 601, što je partijska vlast smatrala novim uspjehom socijalizma. Treba reći da su inženjeri u Zwickauu imali puno ambicija i dobrih ideja kojima se Trabant mogao približiti i veličini srednje klase te čak probiti i na kapitalistička tržišta poput Škode. Kupljena je čak i licenca Wankel motora od NSU-a. No zna se tko je imao posljednju riječ pa je tako Trabant ipak ostao na razini muzejskog eksponata bez izglednije perspektive. Prosječni rok isporuke bio je tada oko tri godine, a što je bio ujedno i izgovor vlasti da je očito dobar takav kakav je.
Sklapanje jednog automobila prosječno je trajalo oko 80 sati. Novi Trabant 601 nije nudio ništa pretjerano revolucionarno, osim jačeg motora s 23 KS. Čak su mu i vrata zapada bila zatvorena jer više nitko nije želio kupiti automobil s dvotaktnim motorom. Tako je ujedno propao i propagandni plan političkih moćnika koji su isticali proboj znanja i tehnologija socijalizma na kapitalističkom tlu. Proizvođač je ponudio i automatski mjenjač Hycomat, pandan zapadnom Saxomatu. Bio je dostupan uz doplatu od 500 maraka, a premda se mogao naručiti sve do 1990. interesenata je bilo vrlo malo. Od 1967. počinje prva ozbiljnija diferencijacija u programu Trabanta. Uvode se čak tri razine opreme: Trabant 601, Trabant 601S i Trabant 601 deluxe.
Recimo, deluxe verzija imala je rasvijetu motornog prostora, masku hladnjaka od eloksiranog aluminija, dvobojni interijer i kromirane branike. Deset godina nakon uvođenja P601 rok isporuke produžio se već na 15 godina, što je otvorilo i crno tržište gdje ste mogli na tržištu rabljenih kupiti tvornički novi primjerak. Tri mjeseca prije isporuke popunjavali ste konačni formular o željenoj boji i opremi, a što vam je moglo još produžiti rok isporuke za kojih 6 mjeseci. No što je to spram 15 godina koje su već prošle?! Trabant je doslovno spajao generacije! Tijekom godina Trabant je uglavnom proživljavao promijene na tehničkoj osnovi. Karoserija je ostala prepoznatljiva sve do kraja proizvodnje. Tvrtka iz Zwickaua dugih 30 godina je imala i svoju vlastitu tvorničku natjecateljsku ekipu koja se sastojala od četiri tima s jednim servisnim kombijem mađarskog Barkasa, skojima su hrabro hodočastili na sportskim natjecanjima u Europi i dalje.
U klasi do 600 ili 750 ccm, upravo Trabant 601 se pokazao vrlo uspješnim. Naravno, najveće uspjehe imao je u socijalističkim državama. U tih tridesetak godina sportskog angažmana, Trabant je startao na 845 utrka u 13 evropskih država. Ima 177 pobjeda u klasi, 110 drugih i 83 trećih mjesta. Unutar socijalističkih država tvornička ekipa iz Zwickaua osvojila je 26 nagrada. Važno je spomenuti i najjači trkaći Trabant 800 RS izrađen za Grupu A iz 1986. koji je raspolagao sa 65 KS.
Posljednji pokušaj izlaska Trabanta iz socijalističke letargije bio je kupnja licence za četverotaktni motor od Volkswagena. Uz implataciju novog motora i nestanka karakterističnog zvuka dvotaktnog motora, na Trabantu je izmjenjeno ukupno 720 pozicija. No cijena od gotovo 20.000 maraka bila je previsoka s obzirom da su građani DDR-a nakon konačnog otvaranja granica bili željniji rabljenih Opela i Fordova. Na kraju, 20. travnja 1991. u 14.51 u tvornici Zwickau s proizvodnih traka silazi posljednji Trabant što podrazumijeva i otkaz za 11.000 ljudi. Time se gasi i mit o neuništivom plastičnom dromedaru čija produkcija je dosegla ukupnu brojku od 3.096.099 primjeraka. Sasvim dovoljno za trajno mjesto u povijesti automobilizma.
