Šveđanin Victor Lindgren cijelo je finale bio s Bjelovarčaninom Miranom Maričićem na svega nekoliko decimala razlike. Sreća je bila na Lindgrenovoj strani, finale je završio osvajanjem srebrne olimpijske medalje u disciplini zračna puška, a 27-godišnji Maričić s osvojenom je broncom zaslužan za prvu medalju koju je Hrvatska osvojila na Svjetskoj olimpijadi u Parizu. Član Streljačkog društva Bjelovar 1874., osvojio je 2017. godine naslov juniorskog svjetskog prvaka. Godinu kasnije bio je brončani na Svjetskom prvenstvu u seniorskoj konkurenciji, dva puta je osvajao broncu u finalu Svjetskog kupa. Vlasnik je šest pojedinačnih medalja sa svjetskih kupova, pet s europskih prvenstava, a osvajač je niza ekipnih medalja u disciplinama zračna i malokalibarska puška.
– Bilo je jako napeto finale, nije bila mirna ruka. Imao sam jednu pogrešku, mislim da mi je puls bio izrazito visok i jako sam se mučio da ga kontroliram, da u pravom trenutku povući okidač. U finalu je to za očekivati, ali na kraju bronca. Snovi su mi se ostvarili – rekao je Miran u prvim izjavama hrvatskim medijima.
Prilikom ostvarenja sjajnih rezultata sportašima se zna dogoditi da im se upravo taj trenutak najvećeg uspjeha zbog adrenalina izbriše iz sjećanja. Sad, kad gledate s odmakom, kako ste proživjeli čitavo natjecanje i trenutak objave rezultata?
– Da, događalo se to i meni, jednostavno vam iz glave nestane taj trenutak od silnog šoka i naleta adrenalina. Moram priznati da se dobrog dijela metaka iz finala ne sjećam da sam ih opalio. Zanimljivo je kako tijelo funkcionira u tako teškim uvjetima. Olimpijada je najveće natjecanje za svakoga sportaša, ali dodatan pritisak su pripreme. Čitavo vrijeme radite za to da dobijete šansu za taj jedan dan te u sat i petnaest minuta morate dati najbolje od sebe. To je stresno. Prvo je trebalo proći osnovni meč. Nakon prvih 50 metaka bio sam uvjeren da sam prvi kandidat na ljestvici. Onda mi je počelo jače raditi srce, s njim i misli. Zadnjih deset hitaca sam se malo poljuljao, no uspio sam ući u finale. To mi je bila želja, dobiti šansu za ostvarenje snova. Puno je tu bilo emocija, netko plaće od sreće, neko od tuge. Zanimljivo je da se u zadnjih deset metaka sportaši filtriraju i teško je u takvim uvjetima završiti meč bez ijedne pogreške. Sad, nakon svega, osjećaj je jako dobar i zadovoljan sam kako sam sve odradio. Mogu reći da je prošlo baš kako treba. Sve skupa, bio je to težak put i mislim da sam na njemu sazrio i kao sportaš i kao osoba. Bolje sam upoznao sebe i mislim da sad bolje funkcioniram pod pritiskom. Jako cijenim sve to skupa, i to što sam bio na Olimpijskim igrama, što sam do jučer bio finalist, a danas medaljaš. Žao mi je što Peter Gorša i ja nismo uspjeli ponoviti uspjeh iz 2018., kad smo obojica završili na podiju.
Kažu u Savezu da ste ekstra mirna osoba, a bit će da ima veze i s vašim imenom. Kako ste se pripremali za Olimpijadu?
– Nakon OI u Tokiju shvatio sam što me čeka i kako treba pristupati ovakvim natjecanjima. Tad me dosta oprala trema, dojmilo me se sve skupa i shvatio sam da ne smijem toliko brijati, da moram biti fokusiraniji. Imao sam novi pristup i nakon iskustva u Tokiju nisam htio u svojoj glavi veličati olimpijske krugove, količinu ljudi oko sebe, navijače, atmosferu… Pokušao sam se ne opterećivati. Danas sam uvjeren da je iskustvo iz Tokija presudilo da osvojim medalju u Parizu.
Koliko se pripreme za Olimpijske igre razlikuju od onih za druga natjecanja? Koliko su one fizički i vremenski zahtjevne?
– Uz streljaštvo radim kondicijske treninge, najviše fitness i trčanje. Bitan je izgrađeni streljački stav u kojemu je dosta izražen pritisak na tijelo što je zahtjevno za leđa, koljeno i ruku. Za svako natjecanje bitno je napraviti dobru pripremu, a što sam bliže natjecanju to više smanjujem kondicijske treninge. Ovisno kako se osjećam, pred samo natjecanje ne dižem utege, držim se samo lagane aktivnosti.
Kako postižete koncentraciju?
– Niz godina sam u ovome i tijelo se modificiralo za stavove. Za OI je najvažnije pripremiti se u glavi i napraviti plan. Primjerice, u Parizu sam imao tri, četiri treninga prije meča i kroz njih sam upijao informacije, okruženje, rasvjetu, samo kako bih na dan meča mogao imati unaprijed vizualizaciju. Ono što mi je bitno jest držati se plana, ali i moći adekvatno reagirati ako nešto krene krivo. Samo držanje plana bitno je da se energija ne troši na nepredvidive stvari. Iskustvo i priprema doveli su me do visokog nivoa koncentracije za tih 60 hitaca.
Kako se nosite s činjenicom da se natjecateljski rezultati prikazuju u desetinama bodova, normalnom oku su nevidljivi?
– Kad sam počeo sa streljaštvom, pucalo se na pune krugove. Onda je pravilo promijenjeno na decimalno bodovanje i sad mi je to posve normalno. Zanimljivo je zapravo vidjeti kako malu metu gađamo i kolike su to nijanse. Taj 0,1 do 0,2 je presudan – ili te izbaci iz finala ili te dovede do medalje. Naravno, naše oružje i municija moraju biti na vrhunskom nivou jer inače nismo konkurentni.
Gdje nabavljate oružje i koje marke preferirate?
– Proizvođači su u Njemačkoj, najpopularnije su dvije firme, a ja pucam Waltherom, dok dosta strijelaca preferira kineskog proizvođača koji postiže dosta dobre grupe pogodaka. Meni konkretno ne odgovara kineski metak, iako je lakši i brži. No prilikom opaljivanja ne daje mi dobar osjećaj i zato se držim njemačkih metaka. S njima sam osvojio sve medalje. Inače, u životu nisam podložan promjenama, naprosto ne volim mijenjati stvari.
Prema podacima Saveza, u Hrvatskoj je 2248 registriranih natjecatelja u streljaštvu, no barem još toliko ih je ‘ispod radara’. Zašto je važan ovaj sport i očekujete li nakon pariškog uspjeha određene pomake u percepciji streljaštva?
– Nadam se da će uspjeh potaknuti neke nove klince da dođu u streljanu i barem pokušaju. Ne mora svatko od njih postati svjetski pobjednik, uostalom, svaki sport je dobar. Drago mi je da je zbog Olimpijade streljaštvo bilo dosta prisutno u medijima jer se često promatra iz perspektive javnosti da to i nije neki sport, valjda zbog oružja i statičnosti. Mi jesmo statični, to tako izgleda na van, no ima tu puno posla s tijelom. Nadam se da će ovi uspjesi potaknuti bolju perspektivu za streljaštvo. Volio bih da nam se stvore uvjeti za mali kalibar jer nemamo nijednu zatvorenu malokalibarsku streljanu. U Bjelovaru se sad pokrenula priča oko takve streljane i vidjet ćemo što će ispasti. Imamo vrhunske strijelce, općenito imamo sjajne sportaše u Hrvatskoj i očito je da imamo dobre glave za sport. U streljaštvu je mnogo ljudi s potencijalom za reprezentaciju i velike medalje. Zato želim vjerovati da će se stvari kretati u dobrom smjeru.
Otkud ljubav prema streljaštvu, što vam ono pruža?
– U streljaštvu čovjek upozna sebe, kako funkcionira u teškim uvjetima, u stresu i naporu, na treninzima i natjecanjima, gdje sve ovisi o pojedincu. U mečevima nema zamjena, nema pomoći. To je borba sportaša samim sa sobom, a to je dobar trening za pristup životu. Mogu reći da me ovaj sport pripremio na niz stresnih životnih situacija i da nisam u njemu, ne znam kako bih im pristupio. Moguće da me je za strijelca predodredilo i moje ime, no činjenica je da volim biti smiren. Nisam tip koji vodi glavnu riječ u društvu. S druge strane, kao i u svakom vrhunskom sportu, i ovdje je riječ o popriličnoj žrtvi, ne samo zbog putovanja i česte odsutnosti od najbližih.
Streljaštvo jest na neki način u simbiozi s lovom koji poprima negativne konotacije u smislu ubijanja životinja. Kako ljudima tumačite taj sraz?
– Mi smo sportaši kao i svi drugi, samo u skijanju kao rekvizit imate skije, na utrkama automobile, a ovdje je rekvizit puška. Riječ je o sportskoj pušci koja nimalo ne izgleda kao lovačka. Naš rekvizit neće biti upotrijebljen ni za što drugo nego za gađanje papirnate ili glinene mete. Pomirio sam se s time da će streljaštvo uvijek nositi nekakvu stigmu, no treba razumjeti da je nama cilj doseći preciznost, a to se odrađuje sportskom puškom.
Treba li po vašemu mišljenju ukinuti razliku između muškaraca i žena u streljaštvu?
– Oduvijek je bila podjela na žene i muškarce zato što se razlikujemo konstitucijom, pri čemu žene u streljaštvu imaju bolje rezultate od muškaraca. Primjećujemo, međutim, i to da dosta mršavih strijelaca odlično puca, no tu je riječ i o napretku u izradi opreme koju nosimo.
Kad smo kod putovanja, koji su preduvjeti za transfer oružja u zračnom prometu, je li točno da neke aviokompanije i ne prihvaćaju unos sportskog oružja?
– Od 2018. nisam imao situaciju da mi je bilo koja aviokompanija odbila oružje. Procedura je takva da policija provjerava serijske brojeve pušaka, putovnicu oružja, postavlja se odobrenje na naše kofere i organizator natjecanja nas usmjeri na ponovnu provjeru dokumenata. Nažalost, to nekad traje dugo, zna se dogoditi da čekamo satima.
S automobilom je, pretpostavljam, lakše?
– E, tu nema nikakvog problema, kao da putujemo bez ičega. Ako nas zaustavi policija, bitno je da oružju vrijedi putovnica.
