Zagrepčanin Zlatko vozio je svoju Alfu 147 godinama i s njom je bio prilično zadovoljan. Automobil taman po njegovoj mjeri, sasvim dovoljan za njegove potrebe i u privatnom i u profesionalnom smislu, služio ga je i više nego dobro, a zahvaljujući štedljivom dizelskome motoru nikad se nije pretjerano zamarao ni redovnim troškovima ni izdavanjima vezanima uz samu potrošnju goriva.
Drugim riječima, unatoč povremenim sanjarenjima o nekom novijem ili atraktivnijem modelu, nikad zapravo nije razmišljao o tome da svoj automobil doista zamijeni nekim drugim, čak ni kad mu je Alfa napunila 20. rođendan. Za to, kaže, jednostavno nije bilo razloga, a niti računice: znao je da s novcem koji bi dobio od eventualne prodaje ne može učiniti mnogo, a kamoli kupiti osjetno noviji automobil koji bi ga onda mogao nastaviti jednako uspješno služiti.
I kako to nerijetko bude sa sretnicima kojima njihovi automobili ne zadaju pun glavobolje čak ni kad uđu u ozbiljne godine, tako je i on nekako prešutno odlučio da će ga voziti dokle god ide, a tek onda razmišljati dalje.
Ali onda je došao taj kobni dan u listopadu prošle godine. Nedugo nakon što se zaustavio pred pješačkim prelazom na Heinzelovoj ulici u Zagrebu, na Zlatkovu je Alfu straga naletjelo komunalno kombi vozilo i teško je oštetilo. Zbog siline udarca odbačena je najprije lijevo na nogostup, usput pomela i prometni znak, te se zaustavila na zelenoj površini, odnosno u živici.
Vozač i suvozač nasreću nisu biti teže ozlijeđeni, baš kao ni pješak na zebri ni vozač vozila koje je izazvalo sudar. No već na prvi pogled bilo je jasno da je automobil, za razliku od njih, stradao sasvim ozbiljno. Prema službenom zapisniku, straga su oštećeni branik, lijevi i desni blatobran, poklopac prtljažnika, stražnje staklo te lijevi i desni svjetlosni sklop.
Od kasnijeg udarca sprijeda, nadalje, stradali su još i branik, lijevi blatobran, poklopac motora, vozačeva vrata i prednji lijevi svjetlosni sklop. Niti to, međutim, nije bilo sve, jer je po položaju kotača praktički odmah bilo jasno da je stradao i ovjes vozila, kao i podvozje, a unutrašnjosti i polomljena sjedala. Ukratko, nije mirisalo na dobro.
Nakon policijskog očevida i poziva HAK-u, Alfa je vozilom vučne službe prebačena na parking ispred stambene zgrade u kojoj živi njezin vlasnik. Kako se nikad ranije nije našao u takvoj situaciji, nije znao može li vozilo u takvom stanju – praktički olupinu – ostaviti na označenom parkirnome mjestu u gradu.
Odgovor na to pitanje dobio je odmah od policajca koji je radio očevid, a on je glasio: može zato što je riječ o registriranom vozilu. I dok god je ta registracija važeća, ono može koristiti gradski parking, i to čak i u zonama gdje se parkiranje naplaćuje. Uz uvjet, dakako, da se ta usluga uredno plaća, a kako je Alfa ionako otprije imala povlaštenu parkirnu kartu za drugu zagrebačku zonu, to u ovom slučaju nije bio problem.
Usporedo s prijavom štete, odnosno odštetnim zahtjevom koje je predano osiguranju za vozilo koje je izazvalo sudar, Zlatko se raspitao što može napraviti sa svojim teškom stradalim vozilom. Jedna od opcija bila je predati ga u reciklažu, odnosno ovlaštenom skupljaču ili obrađivaču otpadnih vozila. Otpadnim vozilom, inače, službeno se smatra motorno vozilo za prijevoz putnika koje, osim vozačkog sjedala, ima još najviše osam sjedala, motorno vozilo za prijevoz tereta čija najveća dopuštena masa ne prelazi 3,5 tona te motorna vozila na tri kotača osim motornih tricikala (vozila kategorije L5).
Tko se odluči za ovu opciju, svoje vozilo može predati ovlaštenom skupljaču te za njega ima pravo na naknadu u iznosu od 0,13 eura po kilogramu vozila, odnosno 0,07 eura po kilogramu ako je riječ o necjelovitom vozilu. Cjelovito otpadno vozilo, naime, obavezno ima motor (glavu motora, blok motora i karter) i karoseriju (školjku, poklopac motora, poklopac prtljažnika i sva vrata), dok se vozilo koje nema sve navedene dijelove smatra necjelovitim otpadnim vozilom. Nadalje, važno je znati da prilikom predaje vozila sakupljaču treba priložiti dokaz o vlasništvu, odnosno presliku prometne dozvole otpadnog vozila koje predaje ili ovjerenu punomoć od stvarnog vlasnika da se vozilo daje na reciklažu.
Dokazom se pritom smatra i rješenje o plaćenoj naknadi gospodarenja Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost ili potvrda o provjeri registriranosti vozila u Republici Hrvatskoj. Od ovlaštenog obrađivača vlasnik će zauzvrat, osim isplate spomenute naknade, dobiti i potvrdu, koju je dužan predati u stanici za tehnički pregled. Jer, naravno, vozilo je u tom slučaju potrebno i odjaviti.
Sakupljačku mrežu, odnosno popis ovlaštenih obrađivača otpadnih vozila moguće je pronaći na stranicama Fonda. Ovakav sustav gospodarenja otpadnim vozilima u Hrvatskoj je, inače, uspostavljen 2007. godine, a obuhvaća vozila koja se radi oštećenja ili dotrajalosti moraju odbaciti. Ona zahtijevaju posebnu brigu prilikom gospodarenja zbog mogućnosti nekontroliranoga ispusta tekućina, a to znači da predstavljaju opasnost za okoliš.
I premda se vozila, kao što je ovdje sasvim jasno, na ovaj način daju prilično jednostavno zbrinuti, automobilske olupine u prirodi u nas još nisu u potpunosti iskorijenjena pojava. Rezultati, međutim, pokazuju da bi mogla biti: prema podacima Fonda, u Hrvatskoj je od uspostave sustava do danas prikupljeno oko pola milijuna otpadnih vozila, dok je u 2022. godini prikupljeno i obrađeno 39.000 tona vozila.
Stvar, dakle, po svemu sudeći funkcionira. No premda je za njegovu Alfu proglašena totalna šteta, Zlatko ju je odlučio pokušati ponuditi na jednom velikom internet-oglasniku. Preprodaja i trgovina rezervnim dijelovima, posebno za starija vozila koja se više ne proizvode, može biti prilično veliki biznis, što je potvrdila i naša letimična pretraga. U trenutku pisanja ovoga teksta pronašli smo stotine aktivnih oglasa, kako za dijelove, tako i za čitava vozila koja više nikad neće biti u voznom stanju, ali ih je itekako moguće iskoristiti.
Zainteresirani za Alfu počeli su se tako javljati praktički odmah po objavi oglasa i posao je dogovoren jako brzo. Koliko se na nekom vozilu može zaraditi na ovakav način izrazito je individualna stvar te ovisi o stanju i količini preostalih neoštećenih dijelova vozila, posebno ključnih, ali i uspješnosti pregovora između prodavača i kupca. Alfa je, konkretno, otišla vrlo brzo i efikasno, čovjek je nazvao i uskoro stigao kamionom, isplatio Zlatku 800 eura te je odvezao.
U ovom se konkretnom slučaju, dakle, ne bi isplatilo davati Alfu na reciklažu. Iako se od nje doista rastao teška srca, za njezina je starog vlasnika to na kraju bio prilično dobar rasplet situacije. Uz činjenicu da je osiguranje na automobilu proglasilo totalnu štetu, ponuđena mu je naknada u nespornom iznosu od 2250 eura: vozilo je na dan obračuna štete procijenjeno na 3000 eura, a tržišna vrijednost spašenih dijelova procijenjena je na 750 eura. Osim toga, isto mu je osiguranje isplatilo i trošak vuče vozila u iznosu od 96,22 eura, koji je na mjestu događaja isplatio iz svog džepa.
Budući da je sa spomenutim iznosom koji mu je službeno ponuđen bio zadovoljan, na kraju ga je i prihvatio te je iz cijele priče izašao malo potresen, ali s gotovo 3200 eura u džepu. Da je Alfu kojim slučajem pokušao prodati prije sudara, uvjeren je, toliki iznos teško bi uspio dobiti. Ovako je bio primoran promijeniti svoj plan prema kojem je auto mislio koristiti još neko vrijeme, ali je barem vrijednost koju je dobio za njega veća od one na koju bi mogao računati da ga je nastavio koristiti.
