Kažnjavaju li se vaše pogrešne procjene osobnog psihofizičkog i zdravstvenog stanja u kontekstu odluke da vozite iako niste za to sposobni. Da. Vozač koji je u tolikoj mjeri umoran ili bolestan ili je u takvom psihofizičkom stanju da je nesposoban za sigurno upravljanje vozilom, ne smije upravljati vozilom u prometu na cesti, kazna za taj prekršaj je od 130 do 260 eura. Nije puno? A što ako u tom stanju pokosite ljude? Niste krivi? Samo ste klonuli? Izgubili ste svijest? Odličan alibi, kako da ne. U tim trenucima, dok se vozilo kretalo bez vaše svjesne kontrole, znate li što se sve moglo dogoditi. Moglo je naići vozilo iz suprotnog smjera, mogli ste pokositi nevinog pješaka, biciklista, dijete koje se zateklo na nogostupu preko kojeg je protutnjalo vaše vozilo, mogli ste završiti u provaliji. Nažalost, to da vozač zbog bolesti ili svog psihofizičkog stanja nije bio sposoban sigurno upravljati vozilom utvrdi se tek kad stvari krenu po zlu.
Dogodi se prometna nesreća i onda se utvrđuje zašto? Budući da stvarni život najzornije pokazuje i prikazuje ono o čemu zakon govori, a pravni teoretičari i ini eksperti raspravljaju nikad nije naodmet, kako bi svima sve bilo posve realistično i jasno prezentirati da ne treba mnogo da zbog guranja preko granica vlastitih trenutnih sposobnosti može doći do katastrofe. Tu samo puka sreća spašava.
Pred Općinskim prekršajnim sudom u Splitu Stalnom službom u Hvaru u predmetu Pp-6515/2023-4 našao se upravo jedan takav slučaj koji nasreću nije završio tragično, ali mogao je, i te kako je mogao. Ništa u činjeničnim navodima nije tu neobično ni nesvakidašnje. Okrivljenik u odnosnom predmetu, zato što se nije dobro osjećao konkretnog dana, odlučio je odvesti sam sebe do Hitne pomoći. Izuzev visokog tlaka koji je propisanom terapijom držao pod kontrolom, nije patio od drugih njemu znanih tegoba, ali taj dan baš se nije dobro osjećao. Uspješno je stigao u jednom smjeru do Hitne, gdje su ga pregledali, rekli da je sve u redu, a on je zatim sjeo u svoje vozilo i krenuo, ali već nakon 500 metara iz nepoznatog razloga gubi svijest i nadzor nad svojim vozilom. Vozilo je završilo posve razbijeno, prevrnuto na krov uz rub ceste, i to prometnog traka suprotnog smjera. Stižu policija, Hitna pomoć i helikopter kojim je prevezen do bolnice. Policija radi svoj posao te izdaje prekršajni nalog zato što je kao vozač upravljao vozilom u prometu na cesti iako je bio u takvom psihofizičkom stanju da je nesposoban za sigurno upravljanje cestama. On prigovara navodeći da nije odgovoran za prometnu nesreću jer sigurno ne bi sjeo u vozilo da je znao da će se onesvijestiti. Sud to ne uvažava. Možda nije znao da će se onesvijestiti, ali je znao da se ne osjeća dobro, uostalom krenuo je po pomoć u Hitnu pomoć. Nije svako narušeno zdravstveno stanje za Hitnu pomoć, ali ako se ne osjećate dobro, odakle pomisao da ste dovoljno dobro da biste vozili, podsjećamo automobil je opasna stvar! Sudovi uzimaju u obzir i širu sliku te sve relevantne okolnosti, koje okrivljenici ponekad nastoje gurnuti pod tepih, nije nikom za zamjeriti, svatko se brani kako zna i iznosi u obrani ono za što misli da bi mu moglo koristiti. U svakom slučaju sud je zaključio da iz potrebe okrivljenika da ode na Hitnu pomoć jer se ne osjeća dobro očigledno proizlazi da se nalazio u takvom psihofizičkom stanju da nije bio sposoban za upravljanje vozilom. Okrivljenikove navode iz obrane da se osjećao dobro i da je zbog toga vozio sud je smatrao nevjerodostojnim i usmjerenim prema izbjegavanju prekršajne odgovornosti zato što je prema stavu suda isti očito lakomisleno postupio misleći da neće izazvati prometnu nesreću, premda je mogao i trebao biti svjestan te mogućnosti, pogotovo kad se uzmu u obzir njegova životna dob i okolnost da je već tad imao određene zdravstvene smetnje. Proglašen je krivim i izrečena mu je odgovarajuća novčana kazna.
Takav je ishod bio i u predmetu Pp 782/2022-7 Općinskog suda u Kutini u kojem je vozač vozilom skrenuo preko suprotnog prometnog traka, sletio na pločnik ispred robne kuće, udario u metalnu klupu i betonski cvijetnjak te zadobio teške tjelesne ozljede. Ne treba mnogo mašte da se zamisli kakva bi bila sudbina onih koji su se mogli zateći na tom pločniku, sjediti na klupi ili stajati kraj betonskog cvijetnjaka. Nasreću, nikoga tamo bilo nije. Što je okrivljenik rekao u svojoj obrani? Jednostavno, sjeo je u vozilo nekih desetak minuta prije te prometne nesreće jer se nije dobro osjećao. Pri bojenju ograde počeo je osjećati slabost, drhtavicu, povremeno mu se vrtjelo u glavi te je želio doći kući da malo legne i oporavi se, a i dok je vozio bilo mu je loše. Smatrao je da nije kriv jer se iznenada onesvijestio. No sud je ocijenio kako je okrivljenik vrlo neoprezno postupio i da je morao biti svjestan kako vožnjom u takvom stanju ugrožava sigurnost prometa, ali o tome nije vodio računa. Zaključno se konstatira u presudi, kojom je proglašen krivim, kako je imao mogućnost nekoga nazvati da ga odveze kući ili liječniku ili pozove Hitnu pomoć, ali to nije učinio.
Sve ovo jasno vam govori kako je vrijeme za osvješćivanje, za otvaranje očiju pred očitim u svima nam bliskim situacijama, jer bolest i slabost ne biraju. Ali vi odlučujete! Zar ste doista stava da rukama koje vam se tresu od slabosti treba držati volan te opasne stvari? Ne možete hodati, ne možete disati, presijeca vas bol, crni vam se pred očima… Posljednje što trebate učiniti je sjesti u vozilo i pokušati voziti, makar i s nakanom da se što prije dočepate kakve zdravstvene ustanove.
