Kad pomislite da ste na sva moguća pitanja vezana uz kazne za parkiranje dali odgovore, evo još jednog. Situacije iz stvarnog života zaista premoćno vode u natjecanjima s apstraktnom kreativnošću. Može li se dobiti kazna ako sami sebe zagradite na parkiralištu? Odnosno je li se već nekom dogodio takav slučaj i što činiti, kakva su stajališta sudova po tom pitanju. Zašto?
Zato što to mnogima graniči sa zdravom pameću? Jednim svojim vozilom zagradio sam na parkiralištu drugo svoje vozilo i smetam samo sam sebe, pa zar da zbog toga platim kaznu? S druge strane, sletim li s ceste i nanesem li štetu sam sebi, jamačno ću dobiti kaznu zbog uzrokovanja prometne nesreće zbog vožnje neprilagođenom brzinom, a nikom osim sebe oštetio nisam. S treće strane, kuda će nas dovesti pretjerani formalizam, držati se zakona kao pijan plota? Ima li zakon, odnosno imaju li sudovi sluha za životne realnosti i apsurdnosti koje mogu nastati uslijed slijepe primjene zakona.
Naravno da imaju! Nisu sudovi plod umjetne inteligencije, tamo sude živi ljudi od krvi i mesa. Ustavni sud Republike Hrvatske davnih je dana iskazao stajalište o nedopuštenosti pretjeranog formalizma u primjeni zakona (U-III-5989/13): „ Ustavni sud podsjeća: pravna sigurnost – zajedno s načelom supremacije prava – podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu”.
Doista ne možemo znati je li baš ovo stajalište bilo odlučno u predmetu Pp-8064/2024 u kojem je Općinski prekršajni sud u Zagrebu odlučivao o prigovoru vozača i vlasnika vozila protiv obaveznog prekršajnog naloga kojim mu se stavljalo na teret da je kao vozač parkirao vozilo na mjestu na kojem je onemogućio izlazak već parkiranom vozilu i time počinio djelo prekršaja iz čl. 83. st. 1. t. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Naime, prema toj zakonskoj odredbi vozač ne smije parkirati na mjestu na kojem bi parkirano vozilo onemogućilo pristup drugom vozilu radi parkiranja ili izlazak nekom već parkiranom vozilu. Oni koji primjenjuju zakon, pišu kazne, čitaju zakon! A što piše, pa eto jasno je navedeno da ako jedan vozač parkira tako da onemogući izlazak nekom drugom već parkiranom vozilu, to je prekršaj. Piše li išta o vlasništvu ta dva vozila? Ne piše! Što ako je vlasnik oba vozila ista osoba, pa je sam sebe zagradio, zakon o tome ne govori ništa. Naravno da u zakon ne može o svakoj potencijalno mogućoj situaciji sadržavati prigodu preciznu odredbu Koliki bi taj zakon morao biti, sabrana djela, nekoliko tomova u najmanju ruku! No tu dolazimo do pitanja tumačenja zakona.
U opisanoj situaciji kad se ugleda prizor u kojem je jedno vozilo zagradilo drugo pa tamo netko relevantan i ovlašten kažnjava, naravno da svima pada na pamet, kako je bijesni vozač zagrađenog vozila zvao nadležne da kazne neotesanog vozača tog drugog vozila koje ga je zagradilo. Međutim, ne u ovom slučaju. Ovdje je čovjek sam sebe svjesno i namjerno zagradio. Znate, ima dva vozila, postoji manjak parkirnih mjesta na parkiralištu na predmetnoj lokaciji, plaća uredno parking za dva vozila a parkira tako da jedno svoje vozilo uparkira na parkirno mjesto a ispred tog vozila bočno parkira svoje drugo vozilo i doista sam sebe zagradi. No, nikakav problem kad se treba izaći s parkirnog mjesta, prvo izveze jedno vozilo, pa sam sebe odgradi, pomakne se kuda treba, ne smeta nikom i nikog ne onemogućuje u pogledu izlaska s parkirnog mjesta, osim sebe samog. U prigovoru protiv obaveznog prekršajnog naloga istakao je upravo tu argumentaciju kao i otvoreno pitanje: može li sam sebi onemogućiti izlazak s parkirnog mjesta i za to biti kažnjen, kažnjen jer je sam sebe zagradio? Sud je izloženu argumentaciju usvojio i utvrdio kako prekršaja nema budući da okrivljenik koji je vlasnik oba vozila ne može sam sebi onemogućiti izlazak vozila. Pored toga sud je podsjetio tužitelja tj. izdavatelja obaveznog prekršajnog naloga da je prije utuženja imao mogućnost provjeriti tko je vlasnik vozila za koje je iznesena tvrdnja da mu je onemogućen izlazak s parkirališta, upravo kao što se utvrdilo tko je vlasnik vozila za koje se tvrdi da je zagradilo to vozilo. Da je to učinio, utvrdio bi da je riječ o istoj osobi. Sud u konačnici konstatira kako u ponašanju okrivljenika nisu ostvarena bitna obilježja djela prekršaja koje mu se stavlja na teret, te je oslobođen optužbe.
Što reći, kada pred nekom pravnom preprekom ostanete bez riječi i ideje što i kuda, možda ne bi bilo lose da se prisjetite i pozovete na imperative razumnosti i pravičnosti na koje je tako egzaktno podsjetio Ustavni sud u svom stajalištu prema kojem pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod “mehaničke” primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline.
