Vi za upravljačem vozila poslodavca. Vi odgovorni i krivi za prometnu nesreću! Utvrđeno od strane policije, odnosno prekršajnog suda! Hoće li poslodavac potraživati od vas štetu koju je pretrpio zbog te prometne nesreće po bilo kojoj osnovi? Može li se i hoće li se poslodavac s uspjehom naplatiti od vas? Već dugo nismo u situaciji u kojoj su poslodavci apsolutni vladari života zaposlenika. Situacija u kojoj se čini sve i sva i pristaje na gotovo nemoguće uvjete i zahtjeve samo da bi se zadržalo radno mjesto ulazi u kategoriju prošlih vremena! Poslodavci se sada bore za radnike, a za dobre i kvalitetne radnike trebali su se boriti i izboriti uvijek. Promijenila se situacija na tržištu rada! Radnici su sve više u poziciji da biraju, da postavljaju uvjete, da mijenjanju jednostavno i poslove i poslodavce. Kroz prizmu tog novog stanja na tržištu rada mnogi sad promatraju i propituju daleko temeljitije ovu situaciju s mogućnošću poslodavca da od radnika potražuje i s uspjehom ostvaruje naknadu štete koja mu je uzrokovana prometnom nesrećom od strane radnika koji je za nju u odgovarajućem postupku proglašen krivim.
Načelno vlada stav, kriv sam, naravno da će poslodavac od mene tražiti da mu nadoknadim svu štetu koju je pretrpio zbog prometne nesreće koju sam uzrokovao! Međutim, nije tome baš tako. Odnosno nije to baš tako jednostavno! Ključno je pitanje, koliko ste kao radnik bili krivi za tu prometnu nesreću, preciznije o kakvoj vrsti i kakvom stupnju krivnje se radi!
Dužni ste poslodavcu nadoknaditi štetu koja mu je uzrokovana na radu tj. u vezi s radom samo ako je nastala vašom krivnjom, ali pazite sad dobro, isključivo uz uvjet da se stupanj te krivnje može označiti kao namjera ili krajnja nepažnja pri čemu je teret dokazivanja krajnje nepažnje ili namjere na poslodavcu. Vrhovni sud Republike Hrvatske (Rev-1713/01-2 od 25.3.2003.) iskazao je stav da se krajnja nepažnja i najera radnika moraju dokazati. Moraju! Teret dokaza je na poslodavcu.
Konkretno? U predmetu Vrhovnog suda Rev 1237/2022-2 odlučivalo se o predmetu u kojem je sporan bio zahtjev poslodavca za naknadu imovinske štete nastale uslijed prometne nezgode …, kojom prilikom je radnica za vrijeme obavljanja radnih zadataka upravljala osobnim automobilom u vlasništvu poslodavca i sletjela van kolnika te u prekršajnom postupku bila isključivi krivac za nastanak prometne nezgode. Poslodavac je radnici odobrio mogućnost obročne otplate u 12 jednakih mjesečnih rata, na što ona nije pristala. I što je u konačnici utvrđeno? Odbijen je zahtjev poslodavca! Zašto?
Poslodavac nije dokazao da je radnica uzrokovala štetni događaj sa namjerom ili grubom nepažnjom. Čak i da je radnica pridonijela ili da je on nastao isključivo njezinom a i uz uz činjenicu da je ona i u prekršajnom postupku utvrđena prekršajno odgovornom za isti događaj – zbog kršenja prometnih propisa, samo po sebi, uvažavajući i mišljenje vještaka o svim mogućim uzrocima ili varijantama nastanka nezgode ne može se razumnim zaključivanjem radnici imputirati još i prijeporna namjera ili gruba nepažnja
Prilikom mimoilaženja s nailazećim vozilom marke koje se kretalo iz suprotnog pravca, radnica je, kako iznosi vještak, a koje zaključke prihvaća i sud, imala tipičnu i uobičajenu reakcija vozača koji nema mogućnost prolaza i izbjegava – bježi od nailazeće opasnosti. Sud je stoga smatrao da je ona upotrijebila dužnu pažnju koja je primjerena prosječnom čovjeku i vozaču prosječnih kapaciteta, te da štetu nije prouzročila namjerno ili zbog krajnje nepažnje.
Ova dužnost poslodavca da dokaže krajnju nepažnju i namjeru radnika, primjenjuje se uvijek, čak i u slučajevima kada se radi o prometnim nesrećama koje uzrokuju profesionalni vozači. Zorno o tome svjedoči stav Vrhovnog suda u predmetu Revr 168/07-2. Poslodavac je u tražio naknadu štete koju mu je njegov radnik, uzrokovao na radu kada je upravljajući teretnim vozilima u dva navrata prouzročio prometne nesreće u kojima je došlo do oštećenja vozila. U obje prometne nesreće radnik je naletio na vozila ispred sebe i kao profesionalni vozač je vozio neprilagođenom brzinom s obzirom na uvjete konkretne prometne situacije. U oba navrata na licu mjesta novčano je kažnjen od strane „bez prosvjeda ili protivljenja s njegove strane, a sve na temelju (očito suglasnih) izjava sudionika nezgode“, a pored toga nakon druge nezgode „bez oklijevanja“ je dao otkaz. Međutim, sud je bio stava da navedene okolnosti ne predstavljaju dovoljno činjeničnu osnovu koja bi opravdavala zaključak da je predmetna šteta uzrokovana krajnjom nepažnjom radnika vozača. Da bi se u slučaju prometne nesreće u kojoj je došlo do sudara vozila moglo ocijeniti pitanje stupnja krivnje vozača potrebno je utvrditi sve okolnosti prometne nezgode, pa tako i način kretanja vozila, naletnu brzinu, mogućnost izbjegavanja naleta, utjecaj tereta na mogućnost kočenja i dr., a te okolnosti sud ne može utvrditi bez izvođenja dokaza prometnim vještačenjem, pa budući da poslodavac koji je bio dužan dokazati krivnju radnika u stupnju namjere ili krajnje nepažnje, nije predložio izvođenje tog dokaza, sudovi su pravilnom primjenom zakonske odredbe zaključili da nije dokazao postojanje takvog oblika tuženikove krivnje te tužbeni zahtjev poslodavca ocijenili neosnovanim.
