Ante Gelo je istaknuti gitarist, skladatelj, aranžer i producent. Nakon završetka Glazbene škole Vatroslav Lisinski u Zagrebu, studirao je jazz gitaru na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu, gdje je 2001. diplomirao, a potom upisao magistarski studij kompozicije i aranžiranja. Gelo je poznat po suradnji s brojnim renomiranim glazbenicima. Nastupao je na prestižnim svjetskim pozornicama poput L’Olympije u Parizu, Royal Albert Halla u Londonu, Wiener Konzerthausa u Beču, Carnegie Halla u New Yorku i Sydney Opera Housea. Gelo je i cijenjeni glazbeni pedagog. Pristupačan je, otvoren i iznimno suradljiv. Za sebe kaže da je rođeni glazbenik i ne može se zamisliti u ulozi pravnika, iako je, kako kaže, zbog oca upisao Pravni fakultet – roditelji su imali želju da svih šestero njihove djece budu liječnici ili pravnici koji znaju svirati. Ante je s Pravnog fakulteta u Zagrebu brzo zbrisao na Muzičku akademiju u Graz.
– Mi smo velika familija, ja sam peti od šest. Brata, sestru i mene mama je odvela na upise u muzičku školu isti dan, generacijski smo blizu pa je tako ispalo. Svi smo išli u muzičku. Jako sam joj zahvalan na tome jer je to odredilo moj život – kaže nam u razgovoru.
Svirali ste po cijelom svijetu. Kako je izgledao vaš glazbeni put do svjetskih pozornica poput Royal Albert Halla i Carnegie Halla te koliko vam je pomoglo znanje prikupljeno na Glazbenoj akademiji u Grazu?
– Biti glazbenik je najljepši zanat na svijetu, pogotovo zbog suradnji i putovanja. Sretan sam da sam proputovao gotovo cijeli svijet. Sretan sam i što sam s Oliverom Dragojevićem prošao neke od najljepših dvorana svijeta, također s mnogim drugim izvođačima, pjevačima i instrumentalistima.
Nemojmo preskočiti da ste bili i ulični muzičar?
– A sviranje na ulici je također važan dio odrastanja svakoga glazbenika, ne treba podcjenjivati sviranje na ulici, čovjek tu stvarno puno nauči i princip je isti – ako se trudite i muzicirate, bit ćete nagrađeni. Imao sam sreću da smo prijatelj i ja imali glazbeni duo Gitara&flašofon i zapravo sam se s tim odškolovao i financirao si studiranje u Grazu. Majka mi je rekla: “Imam vas šestero, nemam ti puno za dati”, tako da smo svirali po Austriji, Njemačkoj i festivalima u Italiji. Kad god bih trebao platiti stanarinu, otišli bismo dva dana svirati. I bili smo lijepo obučeni, u frakovima, baš kao dva maestra, i zarada bi se utrostručila kad smo bili tako svečani.
Tko su bili vaši najveći glazbeni uzori i kako su utjecali na vaš stil i razvoj?
– Velik sam obožavatelj jazz gitare i jazz glazbe općenito, čini me inteligentnijim, volim te harmonije i ritam, poznavatelj sam i volim puno jazz pravaca, ploča, bendova… Kroz život se bavim najviše pop glazbom i jako mi je važan korektan stav prema kolegama glazbenicima, kojom god se glazbom bavili. Naprosto poštujem i nastojim naći veselja u bilo kojem stilu, pogotovo s naših prostora. Puno sam snimao pop, zabavne, rock glazbe, ostalo je puno pjesama na radiju koje slušate, a ni ne znate da sam snimao gitare na njima. Puno sam svirao i sevdah, koji također volim.
Kao netko tko je ostvario toliko mnogo suradnji s vrhunskim izvođačima, što vam je najvažnije u glazbenoj suradnji?
– Poštovanje, uvažavanje i slušanje, osluškivanje jedni drugih dok muziciramo, tad se čuda događaju. Pogotovo kad su vrhunski glazbenici s vama na bini. Primjerice, jedan Antonio Serrano, koji je najbolji svjetski usnoharmonikaš, a svirao je s nama s Oliverom – s njim kad svirate, nebesa se otvaraju i izvuče iz vas nemoguće. Divno je.
Postoji li nastup ili trenutak u karijeri koji vam je posebno ostao u srcu?
– Ima toga puno… Možda mi je najdraža L’Olympia. Što se tiče suradnji i pjevača s naših prostora, jako volim Olivera Dragojevića, Ninu Badrić, Gabi Novak, Jasnu Zlokić, Josipu Lisac, Kondžu, Tedija, Tolju… i puno drugih. Najveće uspjehe Amire Medunjanin sam radio upravo ja, iako često sva slava ode pjevačima. To je tako, ljudi ne znaju tko je aranžirao, svirao, zamislio. Radio sam također lijepe stvari s Urbanom, pogotovo volim sve s orkestrom što smo radili. Od inozemnih suradnji volim Di Bonaventuru, Serrana i druge. Također, ponosan sam što sam imao prilike svirati s Lucianom Pavarottijem, lijepo je doživjeti probu s njim, kamoli koncert u Areni.
Kako pristupate procesu aranžiranja pjesme – imate li određeni kreativni ritual ili se prepuštate inspiraciji?
– Moja je forma dati srca, hrabrost i muzikalnost, inteligentno odrediti vertikalnu tenziju i dobro procijeniti formu. Također je važna ideja, ali i granica koju morate povući, a određuje je karakter izvođača. Uvijek se trudim negdje potpisati se i dati znalačku glazbeničku vrijednost. Inspiracija je presudna, naravno, ali i znanje, vještina, zanat. S godinama to ide s lakoćom.
Kao pedagog, što najviše volite prenijeti mladim glazbenicima?
– Važan je talent, ali su također važni znanje i učenje. Pokušavam ih nagovoriti da budu svoji, autentični, jer je to tako teško biti. Također, muziciranje s drugima i svakodnevno druženje s instrumentom je vrlo važno, nužno i plemenito. Rekao sam vam, to je najljepši zanat na svijetu. Omađijat će svakoga, a opipljiva nije. Glazba je čarolija!
Kako gledate na stanje glazbene scene u Hrvatskoj danas i što biste voljeli da se promijeni?
– Sve. Ha, ha, šalim se. Puno bih toga volio promijeniti, zapravo mi se malo toga sviđa. Svi pričaju o uspjesima, a važno je reći da je put do uspjeha popločen neuspjesima. I što je uopće uspjeh u našoj maloj zemlji u odnosu na svijet? A opet, i tu je teško dobaciti do srca ljudi.
Mislite li da je danas nekako sve u istom košu, po sličnoj šabloni?
– Da, a ne bi smjelo biti. Scena je otišla u krajnost, sredina ne postoji. Fali mi onog lijepog, znalačkog i normalnog, fali mi pjesničkih tekstova i lijepih harmonija, fali mi duše. Pjesme koje danas izađu često mi se čine nedovoljno posvećene i traju kao story na Instagramu. A o trendovima bi se dalo puno pričati, kod nas su krajnosti dobro došle i to je, valjda, tako oduvijek. Kako god, kvaliteta ostaje i skupocjena je. I neka je, tu si treba zaslužiti mjesto.
Koji su vam budući glazbeni planovi ili projekti koji vas trenutačno najviše uzbuđuju?
– Radim krajem lipnja koncert na Melodijama hrvatskog Jadrana s Ninom Badrić, s kojom baš volim snimati i svirati, ostalo je puno lijepoga što smo radili, veseli me ta večer u Meštrovićevoj Galeriji. Također, počeo sam s pripremama za “Trag u beskraju”, večeri posvećene Oliveru Dragojeviću u Veloj Luci od 26. do 31. srpnja. To smo, prije sedam godina, započeli nas nekoliko Oliverovih prijatelja želeći reći da se prijatelji ne zaboravljaju i da ćemo se svake godine prisjetiti Olivera kroz pjesmu i muziciranje. Radim Makarska Jazz Festival posljednji vikend u kolovozu i imamo vrhunski program, ove godine dolazi jedan od najboljih svjetskih gitarista Matteo Mancuso, također New York Gipsy All Stars i drugi. U rujnu radim koncert u suradnji sa Zagrebačkom Filharmonijom i to me toliko veseli i pokreće, ne mogu vam dočarati. Svirati s njima je nešto najuzvišenije u glazbi.
Dojam je da vas glazba oblikuje i izvan profesionalnog života?
– Živim glazbu od jutra do sutra. Ona je dio mog života i u profesionalnom i u privatnom smislu. Klinci su mi veliki i predivni, Jan, Mara i Gašpar. Ludi su za glazbom, ali znate kako to danas ide, vjerojatno će se baviti s nečim desetim. Mi smo bili drugačiji, oni imaju sve na raspolaganju. Ja sam u njihovoj dobi imao samo jednu gitaru i po cijele dane sam derao po njoj.
Je li točno da osim na glazbu “brijete” na automobile?
– Ha, ha, ma ne, samo sam praktičan. Za Zagreb imam Smart i odličan mi je jer ga mogu uvijek parkirati, za duga putovanja na svirke, nošenje opreme i udobnost imam Range Rover Sport, koji je super auto. Za kraće destinacije i opuštenija parkiranja, također malu potrošnju, imam Mercedes A klasu. Ne mislim da sam bedast. Inače volim i Audi, imao sam A4 Avant i A6 Avant, sjajni automobili. I volim gitare.
Nedavno ste pohvalili HAK-ovu službu pomoći na cestama. O kakvoj je nezgodi bila riječ?
– Jesam i ovim putem pohvaljujem HAK-ovu službu jer kad vam se dogodi nezgoda i nemoćni ste, inteligentna pomoć na cesti vas riješi stresa. A priča ide ovako: parkirao sam se ispred ulaza na sat vremena i ispitivao sina povijest jer je išao na gradsko natjecanje. Nazvala me susjeda i zamolila da samo maknem auto jer će ući u dvorište, ja sam se sjurio dolje i pomaknuo auto, ona je ušla, ja htio staviti u rikverc i – ne ide. Slomio mi se mali prekidač na automatskom mjenjaču i ostao sam na sredini ceste, blokirao promet, ni naprijed ni natrag. Užas živi. Auto je automatik, ima dvije tone i ja ga naprosto ne znam staviti u neutral. Nasreću, imam HAK, čovjek je došao vrlo brzo s najnovijim paukom, stavio ga u neutral, utovario na pauka i odvezao u ovlašteni servis. Rekao mi je: ‘Ti ne moraš ništa, samo radi svoje i sviraj, za drugo ćemo se mi pobrinuti’. I tako je i bilo, hvala vam.
