O 22-godišnjem studentu zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER) Karlu Vrančiću pisali su brojni mediji nakon što je postao prvi student u povijesti Sveučilišta u Zagrebu s osvojene tri Rektorove nagrade u istoj akademskoj godini, i to za individualni znanstveni rad, grupni znanstveni rad i za poseban doprinos zajednici. Nakon završetka prijediplomskog studija računarstva na FER-u, nastavio je studij na EPFL-u u Švicarskoj, jednom od top deset svjetskih sveučilišta u njegovoj struci, a potom novi veliki uspjeh – primljen je na diplomske studije na Harvardu i MIT-u (Massachusetts Institute of Technology). S Karlom smo razgovarali kad je provodio svoj prvi radni tjedan u CERN-u. Otkriva da se na kraju odlučio za – Harvard.
Kakav je osjećaj biti primljen na MIT, dakle najjači studij u tvom području, i Harvard, definitivno najjači sveučilišni brend u svijetu?
Riječ je o velikom priznanju za dosadašnji rad, ali i motivaciji da u istom ritmu nastavim na sljedećoj razini. Baš taj ritam mi ne da puno vremena da slavim što se dogodilo jučer, već sam potpuno fokusiran da maksimalno iskoristim danas – carpe diem. Ipak, u rijetkim trenucima, kad stignem sagledati što se dogodilo u prošlih nekoliko mjeseci, shvaćam da sam postigao nešto o čemu je mali Karlo maštao i smatrao utopijom pa me to čini ponosnim. Upis na ovakve fakultete su najčešće višegodišnji ‘projekti’ čitavih obitelji i eksternih agencija, a ja sam u svega nekoliko tjedana iz studentske sobe radeći još pet stvari paralelno došao od ideje za prijavu do toga da sam primljen na MIT i Harvard sa stipendijama. Uz malo sreće je sve moguće!
Što je prevagnulo u konačnoj odluci o izboru sveučilišta?
Pri konkretnom izboru sam odbacio inženjerski pristup i slušao dijete u sebi. Čim je došlo pismo s Harvarda, znao sam da to je to. Možda su pop kultura i propaganda nadvladali inovacije, ali mislim da su obje institucije ‘dovoljno’ dobre da mogu slušati instinkt bez prevelikog straha od pogrešne odluke. Racionalne izlike kojima opravdavam izbor je to što je puna stipendija na Harvardu bolja od stipendije na MIT-u, a i sam mi se program više sviđa. Dodatno, pošto su ta dva fakulteta jedan pokraj drugog, izborne predmete mogu slušati na oba.
Kako vidiš budućnost AI-a u sljedećih deset godina? Što smatraš najvećim izazovom ili prilikom u tom području?
Umjetna inteligencija oblikovat će aktualnu generaciju možda i više nego internet prethodnu, a vjerujem da smo tek na početku tog procesa. Način na koji čovjek interaktira s računalom (HCI) sigurno će se promijeniti, ali ne smatram da to podrazumijeva uklanjanje čovjeka iz jednadžbe. Dapače, rekao bih da će se pojaviti novi posrednički (agentski) međusloj i da će inovacije koje djeluju na njemu biti ključne u sljedećih nekoliko godina. Kao praktična posljedica ove revolucije dolazi promjena u evaluaciji vještina na tržištu: 90 posto mojih vještina vrijedit će 0 $, ali onih 10 posto vrijediti stotinu puta više. Eventualno, materinji jezik postaje jedini programski jezik koji pojedinac treba vrhunski poznavati, a presudni postaju vizija, kreativnost i vještina rada u timu. Ono za što je timu od 20 inženjera trebalo šest mjeseci, sutra će dvojica odraditi za dva tjedna, ali taj povećani višestruki radni kapacitet povlači i potražnju za višestrukom količinom ideja, arhitekture, infrastrukture itd. Mislim da je ovo sjajna prilika za pojedince da eksperimentiraju, jer neuspjeh nikad nije bio jeftiniji.
Tko su tvoji uzori u znanosti?
Kad ti znanost postane kao sport pa imaš najdraže igrače, znaš da si zaglibio preduboko, ha, ha… Teško mi je nazvati uzorom ikoga izvan obitelji i ljudi kojima sam okružen, ali sviđa mi se što radi Andrej Karpathy – pogotovo iz perspektive promocije znanosti. On se u pravo vrijeme našao na pravome mjestu, bio pod palicom Fei Fei Li, napravio sjajne stvari za OpenAI i Teslu, ali je svejedno najpoznatiji po približavanju umjetne inteligencije malom čovjeku. Meni osobno baš to zadnje donosi najveću satisfakciju, pa vidim neke paralele. Ipak, daleko sam ja još od njega…
U kojoj su te mjeri Šibenik i tamošnja gimnazija oblikovali kao osobu i profesionalca?
Mislim da je srednja škola bila ključno razdoblje u razvoju osobe koja sam danas. Koncentracija talenta u razredu bila je apsurdno visoka te smo jedni druge činili boljima što je kasnije postala jedna od mojih najvećih vještina. Od svakoga sam imao što naučiti – od ponekog akademske stvari, od puno njih životne lekcije. U tom sam periodu organizirao razne događaje, snimao filmove, bavio se sportom i družio s vršnjacima. Zahvalan sam roditeljima što su mi jako rano dali veliku samostalnost zbog koje sam prošao kroz razne situacije i stekao vještine koje u današnjim postavkama čine razliku. Upravo je to ono o čemu sam pričao kod razvoja umjetne inteligencije.
Vidiš li se trajno u inozemstvu i planiraš li u budućnosti povezati svoj rad s Hrvatskom?
Kad sam u inozemstvu, ubrzano napredujem, ali u Hrvatskoj živim najbolje pa se trudim pronaći balans između hedonizma i brige o budućnosti. Trenutno mnogo vremena provodim izvan Hrvatske i očekujem da će to u nekoliko sljedećih godina još rasti. Volim rješavati probleme i donositi pozitivnu promjenu, što veće – to bolje, a inozemstvo nudi veće prilike. Ipak, maštam o tome da se jednog dana vratim i sve naučeno iskoristim za doprinos domovini. U idealnom svijetu se dugoročno vidim u Hrvatskoj, a stvarni ishod će ovisiti o mnogim parametrima na koje ne mogu utjecati.
Spominjao si da ti je važan doprinos društvenoj zajednici. Na koje načine bi tu volio pridonijeti? Želiš li razvijati nove tehnologije, raditi u industriji ili ostati u akademskom svijetu?
Blago onome tko zna točno što želi u životu, ja sam još daleko od toga. Ipak, veseli me osjećaj da sam napravio nešto što moja okolina prepoznaje i što im na kraju dana koristi. Iskreno mi je manje bitan način ili čak domena preko koje to napravim pa ne razmišljam previše o tim pitanjima. Generalno rijetko kad imam strogo definiran cilj, više me zabavlja iz svakog koraka izvlačiti maksimum pa kud me voda odnese. Draži mi je put nego sama destinacija. Kako i doslovno kad putujem s prijateljima, tako i u životu. Trenutno bih lagao kad bih rekao da me ne privlači industrija jer mi se nude brojne odlične prilike. Međutim, svjestan sam da će s akademskim napretkom te prilike samo rasti tako da želim biti strpljiv. Jednom kad prijeđeš iz akademije u industriju, teško se vratiti.
Što konkretno radiš u CERN-u?
Upravo tu privodim kraju prvi radni tjedan. Razvijam sustav strojnog učenja koji prepoznaje predatorske korisnike u najvećem svjetskom repozitoriju otvorenog koda za znanstvene radove. Riječ je o samostalnom projektu i ponosim se činjenicom da kao student stvaram konkretno rješenje koje će koristiti jedna takva institucija. Stvari na kojima ljudi ovdje rade su još više impresivne i stvarno se može reći da oblikuju budućnost. Ipak, radni uvjeti su bliži prošlosti pa tako trenutno radimo na +35 bez klime što me često podsjeti na srednjoškolski period kad sam ljeti prao brodove. Tad sam to doživljavao pozitivno: sunce, more i fizički rad. Sad imam samo dodatnu motivaciju u vidu ispunjavanja znanstvene znatiželje.
Neposredno prije dolaska u Švicarsku bio si u San Franciscu na konferenciji Y Combinatora. Kakvo si tamo iskustvo stekao?
Platili su dolazak najboljim svjetskim studentima u tehničkom području i doveli govornike poput Elona Muska, Sama Altmana, Satye Nadelle itd. Mene je fascinirao San Francisco u kojem se stvarno sve vrti oko tehnologije. Najbolji je primjer da prosječan taksist zna više o startup ekosustavu od većine nas u Europi, ali nije ni čudo kad po gradu voze robotaksiji pa zna koja mu je sudbina… Svakom u struci preporučujem odlazak u to ‘središte zbivanja’ jer stvari koje se tamo događaju oblikuju naše živote. Ipak, za sada se ne zamišljam dugoročno u takvoj okolini. Ljudi tamo žive da bi radili, a ne suprotno. Makar će i meni biti ovo prvo ljeto bez mora, ali nadam se da takvih neće biti još puno. Izvan radnog vremena radim različite konzultantske poslove, pišem znanstveni rad i razvijam startup koji bi uskoro trebao ugledati svjetlo dana.
Kad završiš rad u CERN-u, čeka te novi put?
Po završetku rada u CERN-u dolazim doma spakirati stvari i odmah letim za Boston jer akademska godina počinje već krajem kolovoza. Ne mogu reći da sam uzbuđen zbog nadolazećih promjena, navikao sam se na intenzivan životni ritam, ali me veseli vidjeti kako ću se prilagoditi novom okruženju i što ću u njemu moći napraviti.
