Ponovno se zavrtjela, aktualizirala priča kako čovjek koji kao kupac automobila postupa u najboljoj vjeri može ostati i bez automobila i bez novca. Kupili, platili, uredno registrirali, nadležni pogledali papire, vozili, a zatim ostali bez vozila jer se eto jednog sunčanog dana ispostavilo da je vozilo upleteno u kriminal i kriminalne radnje! Niti je kupac kriminalac, niti mu kriminal na um pada, a unatoč tome, vozilo oduzeto. Štiti li itko kupca u dobroj vjeri ili se na njegovu agoniju samo odmahne rukom jer, eto, nije sreće imao? Kao da je loto igrao, a ne svoj novac izbrojao za vozilo.
Bilo je takvih slučajeva. Ako vam to na prvu nije neka utjeha za vašu ili potencijalno vašu agoniju valjalo bi odmah reći, da je pravna bitka bivših nesretnih vlasnika bila iznimno duga i iscrpljujuća u svim i svakom pogledu, a uglavnom se završavala loše po njih na brojnim sudskim stadijima. Doguralo se i do Ustavnog suda pred kojim se konačno zavapilo na temu nepovredivosti vlasništva! Jamči se pravo vlasništva! Štite se oni koji su postupali u dobroj vjeri! Jesu li to samo puke fraze kojima se sustav busa u prsa kada se treba pohvaliti na temu zajamčene i ostvarene zaštite ljudskih prava. Davno je utvrđeno da pravo i pravda nisu jedno te isto, ali pravo ne bi trebalo odstupati od zdravog razuma, naprotiv zdravorazumsko tumačenje pravnih normi moralo bi biti duboko utkano u postupanja nadležnih institucija.
Ustavni sud u svojoj odluci U-III/36100/2009 zauzeo je stajalište koje ide u korist stjecatelja u dobroj vjeri! Ustavni sud tom je odlukom ukinuo presude Vrhovnog suda i županijskog i općinskog suda! Kada gotovo svi sude protiv vas, ne dajte se obeshrabriti, možda zaista treba do Ustavnog suda i možda ne bi bilo zgoreg i nižim sudovima odmah ukazati na argumentaciju tog suda u ovakvim slučajevima, Ponekad mali čovjek ipak ima šanse za uspjeh. Bitka Davida i Golijata okončala se pred Ustavnim sudom u odnosnom predmetu u korist kupca vozila koji je postupao u dobroj vjeri. Treba vjere dati i ostalim vlasnicima koji su se ni krivi ni dužni našli pred istim ili sličnim problemom i ne vide kraja svojim pravnim mukama.
Konkretan ustavnopravni predmet. Čovjek kupuje automobil od trgovačkog društva, ima uredno izdan račun, plaća porez i sve što treba, izvršio je tehnički pregled automobil držeći da su ovlaštene osobe izvršile potrebne provjere i broja motora i i šasije, izdana mu je uredno prometna dozvola na njegovo ime, bez da mu je itko išta osporavao. Koristi se uredno tim vozilom, Međutim, kreće policijska operativna akcija koja ima cilj presjeći lanac preprodaje ukradenih vozila. Odnosno vozilo biva obuhvaćeno tom akcijom i oduzeto kupcu/vlasniku. I kreće njegova osobna golgota! Postupak za postupkom, sud za sudom i tako godinama, desteljećima! Doslovno. Dokazivanje da se ni kriv ni dužan našao u problemu! Protiv njega se pokreću brojni postupci! Prvo, protiv njega prekršajni postupak jer je utvrđeno da je vozilo ilegalno uvezeno u RH s lažnim brojem motora i šasije i registrirano na temelju krivotvorene dokumentacije. Postupak obustavljen jer je utvrđeno jer on nije počinio carinski prekršaj, ali se vozilo oduzima u korist države.
Nakon toga pokreće kazneni postupak također protiv njega radi sumnje da je počinio kazneno djelo krivotvorenje isprave, u prvom stupnju oslobođen optužbe a onda nastupa zastara. Odlično! Nakon okončanja kaznenog postupka podnosi zahtjev za povrat vozila i uspjeh, rješenjem se utvrđuje da se ono treba vratiti budući je stečeno u dobroj vjeri. Međutim, nije se potrebno pretjerano rano radovati. Slijedi poraz za porazom. Vlasnik je dosljedno i kontinuirano pred općinskim, pred županijskim i pred Vrhovnim sudom tražio povrat vozila i naknadu štete.
Nadležni sudovi u sva tri stupnja odbili su zahtjev vlasnika s obrazloženjem da je jedina pravno relevantna činjenica to što je carinski prekršaj počinjen. Stoga se, prema ocjeni sudova, vozilo mora oduzeti u korist države unatoč tome što prekršaj nije učinio sam konkretni vlasnik nego je bila riječ o objektivnom kršenju zakona. Dobra vjera, kažu sudovi prilikom stjecanja te imovine tu nije pravno relevantna, a nije relevantno ni pravomoćno i izvršno sudsko rješenje kojim se nalaže vraćanje oduzete imovine u posjed tužitelju.
I sad se tu iz grudi mora prolomiti vapaj temeljen na logici, pa je li to moguće? U dobroj ste vjeri, niste krivi za carinski prekršaj, ni luk jeli ni luk mirisali, nikom to nije sporno, ali ćete ostati i bez vozila i bez novca. Pojeo vuk magare, rekli bi ljudi i što sad, nikom ništa, je li moguće? Što je sa jamstvom i zaštitom vlasništva, što je sa zaštitom malog čovjeka u pogledu kojeg nitko ne spori niti da je nevin niti da je bio u dobroj vjeri. Zar je moguće da njega nitko i ništa ne štiti, niti jedan zakon, niti propis, niti sud? Nitko ne spori, točno niste krivi ni za što, točno postupali ste u dobroj vjeri ali ostajete kratkih rukava i praznog džepa!
U konačnici je Ustavni sud usvojio tužbu vlasnika i ukinuo presude sva tri suda. Kada se činilo da se došlo do kraja puta, kada su tri sudske instance odbile vlasnika spas je u konkretnom slučaju došao od strane Ustavnog suda i njegovog viđenja stvari! Naravno, sve u kontekstu ustavnog jamstva prava vlasništva. Ustavni sud je u obrazloženju konstatirao kako je neovisno o jasnom i nedvojbenom općem interesu države da kontrolira korištenje ilegalno uvezenih vozila, osporenom mjerom podnositelju nametnut prekomjerni teret jer mu vozilo nije vraćeno u posjed, a za njegovo oduzimanje nije dobio ni naknadu štete, unatoč tome što je vozilo kupio u dobroj vjeri i što sam nije sudjelovao u nezakonitim aktivnostima. Zaključno, presuđujući da podnositelj ustavne tužbe nema pravo (barem) na naknadu štete u visini vrijednosti vozila kakva je ona bila u vrijeme njegova oduzimanja, nadležni sudovi posegnuli su za tumačenjem mjerodavnog prava koje je dovelo do ustavnopravno neprihvatljivih učinaka na štetu podnositelja. Sudovi su ovom slučaju pristupili jednostrano jer su uzeli u obzir samo činjenicu da je kršenje zakona nesumnjivo nastupilo, a potpuno su zanemarili (također nespornu) činjenicu da je u prethodnim upravnim i sudskim postupcima višekratno utvrđeno i potvrđeno da je podnositelj vozilo kupio u dobroj vjeri i da mu je pravomoćnom sudskom odlukom priznato pravo na povrat vozila u posjed.
Što reći za kraj? Ponekad zaista treba ići do kraja, do Ustavnog suda pa i dalje! Nekoliko desetljeća ove pravne borbe doista je dostatan argument da je pravda zaista ali zaista spora no upornima i dostižna. Ne treba prerano gubiti nadu.
