Mjesto Vrsi kraj Nina, 14. srpanj, 00.25 sati. Motocikl zbog neprilagođene brzine i stanja kolnika u lijevom zavoju u Ulici dr. Franje Tuđmana izlijeće s ceste na zemljanu površinu i nisko raslinje. Vozač pada s motocikla i u tom padu dobiva toliko teške ozljede koje ga koštaju života. Riječ je o dječaku koji je imao tek 13 godina. Mjesec dana kasnije, 19. kolovoza, na Viru dvoje djece mlađe od 14 godina vozila su se zajedno na električnom romobilu velike snage i bez kaciga te su pri velikoj brzini pala na kolnik i teško se ozlijedila, pri čemu je jedno dijete zadobilo ozljede opasne po život.
Gotovo svakoga dana u crnim kronikama pojavljuju se ovakve i slične vijesti, sve više maloljetnika stradava u prometu, a ponajviše ih je upravo na električnim romobilima. Upravo kako bi upozorili na ovu pošast, liječnici su u srpnju sazvali konferenciju za novinare u Klinici za dječje bolesti u Zagrebu na kojoj su rekli kako je samo u prvih šest mjeseci ove godine zabilježeno 257 nesreća s ozljedama na električnim romobilima, gotovo tri puta više nego lani. Uz to, broj hospitalizacija djece zbog ozljeda povezanih s električnim romobilima porastao je za čak 285 posto u odnosu na lani, a ukupno trajanje bolničkog liječenja povećano je za 143 posto. Liječnici posebno navode kako je pet puta više slučajeva teških ozljeda mozga, uključujući potrese mozga i prijelome kostiju lubanje.
Nevjerojatan slučaj dolazi iz Koprivnice, kad se 12. rujna dječak od 12 godina vozeći snažan električni romobil prilikom nepropisnog kretanja zabio u bicikl koji je vozila 33-godišnja žena. Romobil je dječaku oduzet, obaviješten je zavod za socijalni rad, a protiv roditelja slijedi prekršajni postupak. Što se to događa u Hrvatskoj? Zašto toliko djece stradava, koja je uloga roditelja i što bi oni trebali učiniti? O svemu ovome razgovarali smo s mr. Ljiljanom Mikuš, pročelnicom sekcije za prometnu psihologiju pri Hrvatskom psihološkom društvu.
– Odgojiti dijete za sigurno sudjelovanje u prometu nikad nije bio lagan zadatak. Posebno je to težak zadatak za roditelje koji žive u velikim gradovima u kojima prometna infrastruktura nije u dovoljnoj mjeri prilagođena djeci, ali ni ostalim ranjivim i ugroženim skupinama u prometu. Djeca su danas, više nego ranijih godina, postala posebno ugrožena skupina sudionika u prometu. Statistički podaci pokazuju da djeca najviše stradavaju kao putnici u automobilu koji voze njihovi roditelji koji pri tome ne poštuju propisana sigurnosna pravila. Dijete tijekom odrastanja oponaša roditelje i veća je vjerojatnost da će takve postupke smatrati prihvatljivim i normalnim te, kasnije u životu, kad postane vozač, nastaviti sa sličnim ponašanjem. Važno je da roditelji osvijeste to da svojim ponašanjem u vožnji jednim dijelom određuju i buduće stavove svoje djece o prometnoj sigurnosti – navodi Ljiljana Mikuš za HAK.
– Bilo bi dobro omogućiti roditeljima edukaciju o tome kako mogu utjecati na razvoj sigurnosnih prometnih vještina svoje djece, uzimajući u obzir njihove potrebe, sposobnosti i dob. Razgovor i uvježbavanje sigurnosnih navika u prometu odlična je prilika da djeca i roditelji provedu vrijeme na sadržajan, zanimljiv i konstruktivan način. Djeca uče promatrajući ono što roditelji rade, i to je važnije od onoga što govore, koliko god njihove riječi bile dobronamjerne i točne – napominje HAK-ova sugovornica.
No, dodaje Mikuš, činjenica je i to da na djecu u današnje vrijeme u velikoj mjeri utječu influenceri i njihove objave na društvenim mrežama.
– Nakon izloženosti informacijama s društvenih mreža, koje su uglavnom izvan iskustva svakodnevnog realnog života, vjerojatno će djeci biti dosadno slušati da treba oprezno voziti, nositi kacigu, biti vezan u automobilu i na prednjem i na stražnjem sjedalu te paziti na pješake u prometu. Sve to otežava zadatak roditeljima, posebno ako oni sami nisu usvojili vještine sigurnog ponašanja u prometu – smatra Mikuš.
Na pitanje dopušta li se današnjoj djeci previše pa se zato događaju ovakve tragedije i teške ozljede, Mikuš odgovara da dopuštanje vožnje motociklom ili električnim romobilom djetetu mlađem od 14 godina znači ozbiljno kršenje zakonskih odredbi. To znači i poruku djetetu: namjerno te dovodim u opasnost i dajem primjer i dopuštenje da možeš kršiti zakone i pravila.
– Zašto zakonodavac smatra da se s navršenih 14 godina i jednim danom više nešto bitno promijenilo i da sad dijete može sudjelovati u prometu koristeći osobno prijevozno sredstvo? Naravno da znamo da se nije ništa bitno promijenilo, da zakoni imaju svoju logiku i da negdje treba povući granicu. S navršenih 14 godina mlada osoba bit će i dalje izložena istim opasnostima u prometu, ali sad se o mogućnosti vožnje može razgovarati i pregovarati – navodi Mikuš.
Problem u prometu, nastavlja HAK-ova sugovornica, može biti nedostatak socijalne zrelosti, hedonistički motivi za vožnju, želja za dokazivanjem statusa u društvu, utjecaj vršnjaka te općenito osjećaj neranjivosti, tipičan za mlade ljude.
– Ako je roditelj upoznao svoje dijete, ako su razvili međusobno povjerenje, povezanost i komunikaciju, onda će zajedno zaključiti može li mlada osoba, kojoj to zakon dopušta, zaista i dobiti na korištenje motocikl ili električni romobil. Puno toga ovisi o procjeni njegovih ili njezinih kognitivnih, fizičkih, psihomotornih sposobnosti, socijalne i emocionalne zrelosti, a roditelj to može procijeniti bolje od bilo kojeg zakonodavca – navodi Ljiljana Mikuš.
Jesu li roditelji uopće svjesni opasnosti kad djeci kupuju i dopuštaju da se voze električnim romobilima? Ili idu linijom manjeg otpora, pa samo udovoljavaju dječjoj želji, a osvijeste se tek kad se dogodi nesreća?
– Osobe mlađe od 14 godina ne smiju voziti motocikl ni električni romobil, i to nije nešto o čemu treba raspravljati. Odgovor NE uz jednostavno objašnjenje da to zakon ne dopušta zbog sigurnosti sasvim je dovoljan. Dopuštanje da netko mlađi od 14 godina upravlja motociklom ili električnim romobilom je roditeljska ne(odgovornost) i samo se možemo nadati da neće postati i tragedija – govori Mikuš.
Nastavlja kako je svako sudjelovanje u prometu povezano s određenom razinom opasnosti, zbog utjecaja brojnih čimbenika od kojih samo manji dio možemo kontrolirati, a mnogo njih je izvan ljudske kontrole. Motocikli i električni romobili ubrajaju se u opasna osobna prijevozna sredstva i svatko tko se odlučuje na njihovo korištenje morao bi toga biti svjestan.
– Spomenuli smo ranije da je potreban dogovor i zajednička odluka roditelja i djeteta starijeg od 14 godina, ali pitanje implicira i mogućnost emocionalne manipulacije od strane djeteta. To nije tema o kojoj se puno govori, a svaki bi roditelj trebao osvijestiti suptilne načine na koje djeca nastoje postići svoje ciljeve: izazivanje osjećaja krivnje, plakanje, vikanje, dramatiziranje, povlačenje u sebe, pokušaji ucjene, prestanak komunikacije… Odlučivanje o vožnji osobnog prijevoznog sredstva, korištenje zaštitne kacige, sigurnosnog pojasa na prednjem i stražnjem sjedalu u automobilu – to nisu zahtjevi u kojima bi roditelj trebao popustiti djetetu – napominje Ljiljana Mikuš.
Na pitanje kako smanjiti broj ovakvih nesreća u kojima stradavaju najmlađi, HAK-ova sugovornica navodi kako se uloge u prometu stalno mijenjaju, djeca sudjeluju u prometu kao pješaci, biciklisti, voze romobil, sudjeluju u javnom prijevozu, voze su u automobilu svojih roditelja – svaka od tih situacija u nekom trenutku može dovesti dijete ili mladu osobu u opasnost.
– S obzirom na to da ćemo na prilagodbu prometne cestovne infrastrukture ugroženim skupinama u prometu, kao i na poboljšanje javnog prometa u velikim gradovima vjerojatno još neko vrijeme pričekati, čini se važnim što prije početi sa sustavnom edukacijom djece, ali i njihovih roditelja o prometnoj sigurnosti. Zbog sigurnijeg kretanja u gradskom okruženju dobro bi bilo uvesti i obavezu polaganja ispita za vožnju električnog romobila – zaključuje mr. Ljiljana Mikuš.
