Sletjeli ste ceste izbjegavajući frontalni sudar s nepoznatim vozilom. Nema svjedoka, nema snimke događaja ni dokaza da je nepoznato vozilo postojalo ali niti da nije postojalo. Vas terete što ste sletjeli! Možda spas treba potražiti u nekoj latinskoj pravnoj frazi. Kakve veze imaju latinske pravne fraze s vašom prekršajnom pa i kaznenom odgovornošću kao vozača? I može li vas inzistiranje na njima spasiti odgovornosti i krivnje? Sigurno vam je dobro poznato načelo prema kojem je svatko nevin dok se ne dokaže suprotno. Aha! Ali vaše iskustvo govori da vam natovare krivnju pa se vi batrgate kako znate i umijete dok ne dokažete suprotno. Vezano uz ovu temu skreće se pozornost na još jedno i te kako bitno, a okrivljeniku potencijalno spasonosno načelo. Neće biti suhoparnog izlaganja jer primjera za njegovu primjenu u stvarnom životu ima koliko želite i u trenu ćete se sroditi s njime, uvijek kada vam može ići u korist.
Načelo in dubio pro reo jedno je od ključnih jamstava pravičnog postupka u prekršajnom, kaznenom i svakom drugom postupku u kojem se odlučuje o odgovornosti pojedinca. Prema tom načelu, sud može i mora nekoga proglasiti krivim samo ako je potpuno uvjeren u njegovu odgovornost, odnosno samo ako su sve činjenice koje terete okrivljenika sa sigurnošću dokazane. U vremenu kad se sve često presuđuje na društvenim mrežama u tri komentara i dva lažna profila, dobro je podsjetiti se da je pravo mudrije i strpljivije od internetskih komentatora.
Sve činjenice koje idu na teret okrivljeniku moraju biti utvrđene i dokazane bez ikakve sumnje, a ako se pojavi sumnja u njihovo postojanje, smatra se da takve činjenice – u pravnom smislu – ne postoje. Naprotiv, sve činjenice koje idu u korist okrivljenika, ako postoji makar i mogućnost da bi mogle postojati, a ta se mogućnost ne može sa sigurnošću isključiti, treba uzeti kao postojeće. Takva konstrukcija nije pravna formalnost, već zaštita temeljnog načela da se nitko ne smije osuditi na temelju pretpostavke, nagađanja ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Što to vama kao vozaču točno znači i kakve koristi od toga možete imati?
Odluke na cesti donose se u stotinki sekunde. Nema vremena za duboko promišljanje, za analizu uz uzimanje u obzir svih relevantnih ulaznih informacija i spoznaja, procesuiranje. Stotinke sekunde doslovno odlučuju o životu ili smrti! Skreni, koči ili nemoj! Biraj što ćeš, kako i kuda, ovaj tren! Nakon prometnih nesreća vještaci pišu vještačke nalaze i daju mišljenja na desetke stranica, analiziraju desetke podataka, koriste formule, izračune, proračune, skice i donose zaključak što bi bilo da je bilo i što je moglo biti da ste drugačije odlučili. A vi? Odluka u djeliću sekunde skrenuti i survati se ili ići u neminovni frontalni sudar. Refleksna radnja, intuicija, iskustvo tko će znati što je presudilo da postupite onako kao što ste postupili dok ste smrti gledali u oči! Je li u pravcu skretanja bila provalija, livada, odvodni kanal ispunjen vodom, jeste li imali vremena to percipirati i zaključivati kakva vas sudbina čeka ako se odlučite za skretanje s ceste i izbjegavanje nadolazećeg vozila iz suprotnog smjera?
Izbjegavali ste frontalni sudar, refleksno odlučili skrenuti s ceste izbjeći vozilo pa što bude! I bilo je, sletjeli ste s ceste, završili na nekoj njivi, strmini, možda vam se vozilo i par puta okrenulo. Dobro je, živi ste! Nailazi netko, nudi pomoć! Da to je prometna nesreća, stiže policija, označava se mjesto nesreće, vrši se očevid, uzima izjava. Sretni što ste živi, iskazujete kako je bilo, izbjegavali ste frontalni sudar. Nepoznato vozilo. Ne, nije se zaustavilo, ne nije vam ponudilo pomoć iako je i te kako moglo primijetiti da ste sletjeli. Odlično! A gdje vam je dokaz da ste izbjegavali vozilo? Imate li svjedoka? Ne, bili ste sami u automobilu.
I što biva? Problem za vas? Eto optužbe! Eto prijetnje kaznom, eto sudskog postupka! Spašavali ste živu glavu od sigurne smrti ili teške tjelesne ozljede, a na teret vam se stavlja da ste sletjeli s ceste jer naravno, postoji temeljno pravilo, niste prilagodili brzinu kretanja svog vozila osobinama i stanju ceste, uslijed čega je došlo do zanošenja vozila, slijetanja van ruba kolnika i prevrtanja vozila a za to je predviđena određena kazna!
Trebate li vi dokazati i kako ćete to dokazati da ste izbjegavali sudar, ne da niste krivi, nego ste oštećeni i te kako! Svjedoka nema, vozač onog vozila kojeg ste izbjegavali nije se sam prijavio, otvorena cesta, nema snimke nikakve kamere. Policiji ste odmah rekli da ste izbjegavali sudar i da svjedoka nema. No vi biste trebali dokazivati nevinost! Što ćemo sad s onim postulatom da je svatko nevin dok se ne dokaže suprotno. Evo vama natovarili optužbu pa smišljate kako dokazati nevinost. Nema egzaktnog dokaza da nije bilo vozila kojeg ste izbjegavali, ali nema ni dokaza da ga je bilo. Jedino vaša izjava i jedino vaše razbijeno vozilo. I što ćemo sada? Izreći naučenu latinsku poslovicu, sudu je ona neosporno poznata: in dubio pro reo! Zapamtite frazu i ne ustručavajte se pozvati na nju u adekvatnim situacijama.
Naime, o gore opisanom slučaju slijetanja s kolnika zbog izbjegavanja sudara, odlučivano je u predmetu Pp-2962/2023-10 (Presuda od 13. 12. 2024) Općinskog suda u Bujama – Buie i okrivljenik je oslobođen optužbe, pri čemu sud krajnje detaljno pojašnjava kako: „sve činjenice koje idu na teret okrivljeniku sa izvjesnošću moraju biti utvrđene i dokazane, a ako se pojavi sumnja u njihovo postojanje uzima se da one ne postoje. Naprotiv, sve činjenice koje idu u prilog okrivljeniku ako se pojavi sumnja da bi mogle postojati, a ne uspije se ta sumnja sa izvjesnošću isključiti, treba uzeti da one postoje. Sud može i mora okrivljenika proglasiti krivim samo onda kada je potpuno uvjeren u njegovu odgovornost. Ako u trenutku donošenja odluke postoji ikakva sumnja u pogledu odgovornosti, sud mora okrivljenika osloboditi ma kako jaki bili dokazi koji ga terete“.
Doslovno tako! Čini vam se ispravnim? Da, navodi se da je u konkretnom predmetu akceptirano pravnom načelu da se u sumnji postupa u korist okrivljenika, obzirom da nije sa vjerojatnošću utvrđeno kretanje okrivljenika, a izvedeni dokazi nemaju dokaznu snagu da bi stvorili uvjerenje o istinitosti činjenice koja se dokazuju. Prema slobodnoj ocjeni dokaza jedna činjenica nije dokazana ako se u njeno postojanje manje ili više sumnja, a što je slučaj kod okrivljenika.
In dubio pro reo, nikakva to nije pravna igrica ni lukava rupa u zakonu, nego temelj poštenog postupanja. Sud smije proglasiti nekoga krivim samo ako je potpuno siguran da je taj netko doista i učinio ono što mu se stavlja na teret. U praksi to znači da, ako u trenutku donošenja odluke postoji bilo kakva sumnja u pogledu odgovornosti, sud mora osloboditi okrivljenika. Kako se ono kaže: bolje pustiti sto krivih nego osuditi jednog nevinog.“ To možda zvuči dramatično, ali u srži pokazuje zašto je ovo načelo moćno i važno. To je temelj civilizacijskih dosega i razlog zašto možemo mirno spavati, znajući da nas nitko neće osuditi na temelju glasina, pretpostavki ili tuđih dojmova. Ukoliko to netko smetne s uma, valja ga podsjetiti. In dubio pro reo! Zvuči spasonosno, zar ne?
