Prema podacima Nacionalnog registra osoba sa šećernom bolešću CroDiab, u Hrvatskoj je registrirano oko 395.000 osoba s dijagnozom šećerne bolesti (podaci za 2023. godinu). Istraživanja objavljena u časopisu The Lancet procjenjuju kako više od 800 milijuna odraslih osoba u svijetu boluje od dijabetesa (podatak za 2022. godinu). Ranije procjene Međunarodne dijabetičke federacije (IDF) iz 2021. godine govore o 537 milijuna odraslih, a to upućuje na vrlo brzi porast broja oboljelih.
Dijabetes je kronična bolest povišenog šećera u krvi i zahtijeva stalnu kontrolu te uspješnom regulacijom omogućuje normalan život i obavljanje svih obaveza. Najveću opasnost u prometu predstavlja hipoglikemija (naglo nizak šećer) jer može uzrokovati smanjenu koncentraciju, usporenu reakciju, pa čak i gubitak svijesti za volanom. I dok se dijabetes tip 1 češće javlja kod mlađih osoba, tip 2 se često naziva i staračkim dijabetesom jer pogađa stariju populaciju, a oba tipa su podjednako učestala kod oba spola. Pravilno liječenje, redovito mjerenje glukoze prije vožnje (preporučena razina iznad 5 mmol/L) i držanje brzodjelujućih ugljikohidrata u vozilu ključni su za sigurnost dijabetičara vozača.
Doc. dr. sc. Tomislav Bulum, dr. med., specijalist interne medicine, endokrinolog i dijabetolog iz Specijalne bolnice Sv. Katarina objašnjava da se dijabetes danas kontrolira puno preciznije i individualnije nego prije, zahvaljujući razvoju tehnologije, modernim lijekovima i edukaciji pacijenata.
– Kontrola dijabetesa uključuje više međusobno povezanih koraka, a praćenje razine glukoze u krvi je temelj svake kontrole dijabetesa. Ono se uglavnom obavlja mjerenjem glukoze iz kapilarne krvi s pomoću glukometra. Preporuka je da se mjerenje obavlja natašte, prije i dva sata nakon jela te po potrebi (npr. kod simptoma hipoglikemije). Kod osoba koje su na inzulinskoj terapiji praćenje glukoze obavlja se s pomoću senzora za kontinuirano praćenje glukoze (CGM – Continuous Glucose Monitoring). Senzor se postavlja najčešće na stražnji dio nadlaktice gdje pomoću male igle mjeri razinu glukoze u međustaničnoj tekućini. Vrijednosti glukoze se očitavaju putem aplikacije na pametnom telefonu ili s pomoću čitača. Prednosti korištenja senzora za kontinuirano praćenje glukoze su bolja regulacija glikemije, manje uboda i upozorenja na nagle promjene. Naime, u slučaju niske ili visoke razine glukoze, senzor putem čitača ili pametnog telefona alarmira bolesnika o niskoj ili visokoj razini glukoze u krvi – pojašnjava doc. dr. sc. Tomislav Bulum.
Liječenje dijabetesa obuhvaća lijekove ili inzulin, pri čemu tip 1 zahtijeva doživotnu inzulinsku terapiju, dok se najčešći tip 2 prvenstveno liječi promjenom životnih navika (prehranom i vježbanjem) uz postupno uvođenje lijekova. Konačni cilj, osim regulacije glukoze, jest sprečavanje teških komplikacija, poput sljepoće i zatajenja bubrega, a to se postiže edukacijom pacijenta te redovitim kontrolama očiju, bubrega i stopala.
– Dijabetes tipa 2, koji čini oko 90 posto svih slučajeva dijabetesa, usko je povezan s prekomjernom tjelesnom masom i pretilošću, a taj oblik dijabetesa se može prevenirati pravilnom prehranom, redovitom tjelesnom aktivnošću i kontrolom tjelesne mase. Dijabetes tipa 2 razvija se postupno, najčešće zbog inzulinske rezistencije (tijelo slabije reagira na inzulin) – kaže doc. dr. sc. Tomislav Bulum.
Glavna prevencija dijabetesa tipa 2 temelji se na zdravoj prehrani (smanjen unos šećera/bijelog brašna, biranje cjelovitih žitarica) i redovitoj tjelesnoj aktivnosti (150 minuta tjedne umjerene aktivnosti), pri čemu gubitak samo 5-7 posto tjelesne mase značajno smanjuje rizik. Za razliku od toga, dijabetes tipa 1 je autoimuna bolest koja se trenutačno ne može spriječiti, no istražuju se imunološke terapije za odgađanje njezina razvoja.
Nekoliko je simptoma koji se javljaju kod povišene razine glukoze u krvi i kad treba posumnjati na dijabetes, pojašnjava doc. dr. sc. Tomislav Bulum:
– Osnovni simptomi dijabetesa nastaju uslijed nemogućnosti stanica da iskoriste glukozu, što dovodi do tri klasična znaka: pojačane žeđi (polidipsija), učestalog mokrenja (poliurija) i povećane gladi (polifagija). Zbog manjka glukoze u stanicama tijelo nema dovoljno energije pa se javljaju umor i neobjašnjivi gubitak težine, posebice kod tipa 1, jer tijelo počinje sagorijevati masti i mišiće. Visoka glukoza uzrokuje zamagljeni vid zbog promjena u leći oka te slabi imunosni sustav, a to rezultira sporim cijeljenjem rana i učestalim infekcijama. Kronično povišen šećer može dovesti i do oštećenja živaca (neuropatija), a to se manifestira trnjenjem i utrnulošću u stopalima i šakama.
“Dijabetes značajno ugrožava vid, s tim da je dijabetička retinopatija – oštećenje krvnih žila mrežnice zbog povišene glukoze – najopasnija komplikacija koja može voditi do sljepoće, uz popratne rizike od makularnog edema, katarakte i glaukoma”
Simptomi dijabetesa tipa 2 razvijaju se postupno, često su blagi ili neprimjetni pa se bolest najčešće otkrije slučajno, dok se simptomi dijabetesa tipa 1 pojavljuju naglo, uključujući naglu žeđ, učestalo mokrenje, gubitak težine i umor. Tip 1 može brzo dovesti do po život opasnog stanja zvanog dijabetička ketoacidoza, koje zahtijeva hitno bolničko liječenje.
Dijabetes značajno ugrožava vid, s tim da je dijabetička retinopatija – oštećenje krvnih žila mrežnice zbog povišene glukoze – najopasnija komplikacija koja može voditi do sljepoće, uz popratne rizike od makularnog edema, katarakte i glaukoma. Ipak, unatoč visokoj prevalenciji retinopatije, uz dobru regulaciju glukoze i redovite očne preglede, gubitak vida se u većini slučajeva može uspješno spriječiti.
Dijabetes utječe na sigurnu vožnju zbog naglih promjena glukoze, a najveći rizik predstavlja hipoglikemija (nizak šećer), posebice kod pacijenata na inzulinu ili određenim lijekovima. Simptomi hipoglikemije, poput zbunjenosti, drhtavice i pospanosti, mogu dovesti do gubitka koncentracije i usporenja reakcije za volanom, pa čak i nesvjestice. Glavni uzroci hipoglikemije tijekom vožnje su preskakanje obroka, predoziranje lijekom, fizički napor ili konzumacija alkohola.
“Dijabetes nije prepreka za vožnju, ali zahtijeva odgovornost i dobru regulaciju jer najveći rizik predstavlja neprepoznata hipoglikemija, a u slučaju njezina nastupa ne smije se voziti najmanje 45 minuta nakon normalizacije glukoze”
Iako ne nastupa naglo kao hipoglikemija, hiperglikemija (visok šećer) narušava sposobnost vožnje uzrokujući umor, slabu koncentraciju i zamagljeni vid, a u ekstremnim slučajevima i poremećaj svijesti. Kronične komplikacije poput dijabetičke retinopatije i oštećenja vida otežavaju prepoznavanje znakova i prepreka, dok oštećenje živaca u nogama (neuropatija) može smanjiti reflekse i usporiti reakciju pri kočenju.
– Kako bi se izbjegao rizik u prometu, osobama s dijabetesom se prije vožnje preporučuje provjera glukoze u krvi (potrebno je izbjegavati vožnju ako je razina glukoze u krvi niska ili povišena) – kaže doc. dr. sc. Tomislav Bulum te dodaje da je tijekom vožnje potrebno imati brzodjelujuće ugljikohidrate i raditi pauze svaka dva sata radi ponovne provjere. Dijabetes nije prepreka za vožnju, ali zahtijeva odgovornost i dobru regulaciju jer najveći rizik predstavlja neprepoznata hipoglikemija, a u slučaju njezina nastupa ne smije se voziti najmanje 45 minuta nakon normalizacije glukoze.
Kod dijabetičara na inzulinu ili sulfonilurejama postoji rizik od hipoglikemije, čije neprepoznavanje progresivno dovodi do smanjene koncentracije, usporenih refleksa i mogućeg gubitka svijesti za volanom, što predstavlja iznimnu opasnost u prometu. Preporučuje se provjeriti glukozu prije vožnje (izbjegavati vožnju ako je glukoza ispod 4 mmol/L), uvijek imati brzodjelujući izvor šećera pri ruci i ne voziti barem 45 minuta nakon hipoglikemije, čak i ako se razina glukoze u krvi normalizirala, zaključuje doc. dr. sc. Tomislav Bulum.
U Hrvatskoj i EU osobe s dijabetesom mogu imati vozačku dozvolu uz posebne medicinske uvjete i redovite liječničke kontrole, pod uvjetom da imaju dobru regulaciju glikemije, nisu imali teške hipoglikemije unazad godinu dana, znaju prepoznati simptome hipoglikemije i na vrijeme reagirati te nemaju ozbiljno oštećenje vida, sluha ili živčanog sustava.
