Zakon o sigurnosti prometa na cestama u svom članku 12. doslovno propisuje da su „sudionici u prometu dužni držati se ograničenja, zabrana i obveza izraženih pomoću postavljenih prometnih znakova“. Taman kad čovjek konačno povjeruje da je savladao taj vizualni rječnik i memorirao svaku oznaku u svom kvartu kao da je dio vlastite dnevne sobe, na scenu stupa njezino veličanstvo: promjena prometne regulacije. To je onaj trenutak vrhunskog cinizma stvarnosti. Da ne bi bilo zabune, zakon kaže i da se: „Prometnim znakovima moraju se obilježiti i opasnosti privremenog karaktera, osobito one koje nastanu zbog iznenadnog oštećenja ili onesposobljavanja ceste te privremena organičenja i privremene zabrane u prometu i ti se znakovi moraju ukloniti čim prestanu razlozi zbog kojih su postavljeni“.
Što i kako kada te „poruke zakonodavca“, upućene sudioniku jednostavno nema. Raskrižje pred vama, nikakvog znaka nema! Tko ima prednost? U tom trenutku, manira dobrog učenika iz vas ispaljuje odgovor kao iz topa: pravilo desne strane! Jer u toj tišini bez znakova, pravilo je kristalno jasno i nemilosrdno: ako dođe do onog neugodnog zvuka gužvanja lima, krivnja nije stvar interpretacije. Kriv je onaj tko nije propustio vozilo koje je nailazilo s njegove desne strane,
Ne pričamo vam ovo da vam osvježimo pamćenje već da ukažemo na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-507/2019-2 od 6. ožujka 2024.) koji kaže: „karakter i važnost ceste ne određuje prometni znak već zakon“. Upravo je to stajalište citirano i u Presudi Županijskog suda u Varaždinu Stalna služba u Koprivnici Gž-1474/2024-2 od 12. studenoga 2025. Situacija na prvu jasna kao dan. Dogodila se prometna nesreća u raskrižju koje je bilo u rekonstrukciji a da ne postoje nikakvi prometni znakovi koji bi regulirali promet raskrižjem. Nije dakako, bilo ni onih koji su tamo postojali do početka rekonstrukcije. Trgovačko društvo koje je izvodilo radove dobilo je suglasnost za privremeno zatvaranje prometa i postavljanje privremene regulacije prometa, a i naloženo mu je da u slučaju privremenog uklanjanja prometnih znakova poduzme mjere zaštite i upozorenja vozača do njihovog ponovnog postavljanja. Sve kako treba, ali on to učinio nije! I sud je djelovao, odgovorna osoba u trgovačkom društvu koje je izvodilo rekonstrukciju je kažnjena za taj propust. Međutim, u međuvremenu tijekom rekonstrukcije, dok nikakvog znaka na raskrižju bilo nije, dogodila se prometna nesreća. Na vozilo jedne vozačice naletjelo je vozilo druge. Prva vozačica kretala se cestom koja je nekad imala prednost prolaza – to ‘nekad’ bilo je do trenutka dok prometni znakovi nisu bili uklonjeni zbog rekonstrukcije. Ona je i dalje, reklo bi se vozila po navici. Svaki dan vozi tom cestom i pouzdano zna da ona ima prednost, e sad što su znakovi kojima je to bilo utvrđeno zbog rekonstrukcije ceste uklonjeni, druga je pjesma. Čovjek je rob navike znate i sami.
I sad, stvari izgledaju jednostavno na prvu. Onaj tko je provodio rekonstrukciju nije postavio privremene znakove, kažnjen je za to, pa je valjda i odgovoran za štetu do koje je došlo u tom raskrižju bez znakova! Vozilo koje je nju udarilo došlo je s lijeve strane, a pravilo govori o desnoj, zar ne? I što sad, pa valjda je kriv i odgovoran onaj tko je bio dužan postaviti znakove tijekom rekonstrukcije, a to učinio nije i ona ga tuži, za naknadu štete. Tuži, rukovodeći se logikom – e da su prometni znakovi koje si bio dužan postaviti bili tu, do nesreće došlo ne bi.
Međutim, Županijski sud nije tog stava. On je krenuo istraživati je li cesta po kojoj se vozačica tužiteljica kretala državna cesta i doista je bila! I onda zaključuje kako nema odgovornosti pravnog subjekta koji je provodio rekonstrukciju i propustio postaviti prometne znakove! Sud doslovno navodi: „tuženik (pravni subjekt koji je provodio rekonstrukciju) uklanjanjem prometnih znakova sa predmetnog raskrižja nije promijenio dotadašnju regulaciju prometa i ulica Prilaz dr. Franje Tuđmana, po kojoj se je kretala tužiteljica, je, kao državna cesta, i nakon uklanjanja prometnih znakova imala prednost prolaska u odnosu na Ulicu Josipa Broza Tita po kojoj se je kretala ER, kao što je to bilo prije uklanjanja prometnih znakova“.
I sve to još potkrjepljuje stajalištem Vrhovnog suda u odluci Rev-507/2019-2 od 6. ožujka koje glasi: „Prema tome, iako nije izričito navedeno, iz definicije navedenih cesta proizlazi da je državna cesta veće važnosti od lokalnih i nerazvrstanih cesta jer karakter i važnost ceste ne određuje prometni znak već zakon. Zbog toga osiguranik tuženice, koji se kretao državnom cestom u ispravnom uvjerenju da se koristi cestom veće važnosti, nije bio vezan pravilom desne strane u smislu odredbe članka 57. stavak 1. ZOSPC. Pri tome treba naglasiti da nije odlučno što su obje ceste u čijem se križanju dogodila nezgoda, asfaltirane.“
Znači, dragi moji sudionici u prometu, idući put kad dođete do neobilježenog raskrižja, zaboravite na ono što vidite očima. Vaš pogled udesno nije dovoljan. Vi biste trebali znati je li cesta kojom se krećete u onoj famoznoj Odluci o razvrstavanju javnih cesta upisana pod oznakom DC kao državna ili ste tek na običnoj LC – lokalnoj prometnici. Pa vi sad vidite kako ćete kroz raskrižje, s nogom na kočnici ili s isprintanim Narodnim novinama u krilu, a sve kako biste utvrdili je li cesta državna ili lokalna. Šalu na stranu! U svakom slučaju, kroz svako raskrižje oprezno, oprezno, osobito kad znakova nikakvih nema!
