Zakonske odredbe su kristalno jasne: tko se uključuje s parkinga, iz dvorišta ili garaže, sporedne ceste mora propustiti druge sudionike koji se kreću cestom s pravom prednosti. No što kad teorija udari u zid? Točnije od ogromnog zida, visoke živice, nepropisno parkiranog vozila ili neke četvrte barijere vi ne vidite doslovno ništa, ali ono ništa baš ništa i što ćete a izaći na „glavnu“ cestu, baš se mora, pa nećete ostati za uvijek ukopani na nepreglednom mjestu. Tada nastupa trenutak „prometnog agnosticizma“. Dakle, vidite znak stop, stali ste i što sada, znate pravilo, ali ne vidite ništa, kao da trebate krenuti u crnu rupu. Neizvjesnost je prisutna, vi ste je svjesni. Cesta je tu, ali nadolazeća vozila su u sferi nagađanja. U tom mraku nepreglednosti, vozači se često okreću religiji ili hazardu: kreneš, pa što bude! Neki bi najradije ugradili periskop s nuklearne podmornice, dok drugi čekaju „dobru dušu“ da izađe iz vozila i mahanjem glumi kontrolora leta.
No oprez! Sudska praksa je ovdje hladna kao led. Čak i ako dokažete da je raskrižje bilo nepreglednije od duboke Amazonske prašume, sud vas neće amnestirati. Pravna formula je neumoljiva: ako ne vidiš, ne krećeš. Savjet struke? Mili i puži do točke preglednosti, a ako i tada ništa ne vidiš, nađi pomagača. No zapamtite, taj pomagač je samo podrška koja ne može biti kriva ni odgovorna ni za što. Ako on mahne, a vi krenete izravno u sraz s drugom vozilom, na optuženičkoj klupi sjedite vi, a ne vaša „dobra duša“. On je slobodan, a vi ste kod mehaničara, osiguravatelja, uglavnom u problemima do grla, a uostalom, bolje i to nego u gipsu do grla! Stanete na Stop, uvjerite se da ne vidite ništa, i onda se kockate s onim čuvenim: Neće valjda baš sad! Problem je što promet ne poznaje „valjda“. U prometu, kad se uzdaš u sreću, obično potpisuješ zapisnik o očevidu.
Ako ne vjerujete, neka vas stajališta sud uvjere. U predmetu Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu Pp -12987/2024-16 (presuda od 28. 4. 2025.) okrivljenica, vještak i sud bili su jedinstveni u stajalištu kako nije sporno da je okrivljenica zaustavila svoje vozilo ispred prometnog znaka Stop koji je uvučen u odnosu na prioritetni kolnik pa vozač iz navedene pozicije ne može promotriti prometnu situaciju na prioritetnom kolniku. Nitko ne spori da se prometni znak nalazi na nepreglednom mjestu jer se kod prometnog znaka nalazi drveće i ograda nekretnine, a i cesta je nepregledna. Nakon što se zaustavila kod znaka Stop, krenula je i na nju je naletjelo drugo vozilo koje se kretalo po prioritetnoj cesti. I što sud konstatira u presudi kojom je proglašava krivom? Sud sve ovo utvrđuje: „ Okolnost koja je u postupku nedvojbeno utvrđena, kako iz nalaza prometne vještakinje, tako i pregledom skice i fotografija mjesta prometne nesreće, da zaustavljanjem vozila kod znaka „Stop“ vozač ne može uočiti prometnu situaciju na prioritetnom kolniku, dakle da se radi o nepreglednom raskrižju, a zbog čega je s jugozapadne strane raskrižja i postavljeno prometno ogledalo, također ne može otkloniti njezinu prekršajnu odgovornost i njezinu dužnost kao vozača koji se uključuje u promet na prioritetni kolnik, da prethodno propusti sva vozila koja se navedenim kolnikom kreću“. Nema veze što se ništa ne vidi, krivi ste! Što je trebala učiniti? Sud kaže: „Okrivljenica je u konkretnoj situaciji postepenim kretanjem trebala doći do tzv. linije preglednosti, s koje je imala mogućnost provjeriti prometnu situaciju na prioritetnom kolniku“. Mic, po mic, šuljanje dok se ne bude u poziciji da se vidi da je „zrak čist“ da se može! Lakše reći nego učiniti.
U onim najtežim trenucima, kada je cesta ispred vas neprozirna poput zavjese, u pomoć stiže on – tihi sufler na rubu raskrižja. Prometno zrcalo! Svi znamo priče u kojima su zrcala bila portali u druge svjetove ili jedini svjedoci istina koje nismo željeli čuti. Za volanom, to konveksno staklo nije samo komad željeza i plastike; ono je vaš stakleni saveznik koji vam šapuće što se skriva iza ugla, pokušavajući vas sačuvati od onoga što ne vidite, ali što vas itekako može pogoditi. Čak i najvještiji majstori asfalta moraju priznati: ljudsko oko ima svoje granice, a zrcalo je tu da ih barem malo pomakne. Ipak, oprez! Ne dopustite da vas taj saveznik uljuljka u lažni osjećaj nepobjedivosti. Pravo i cesta ne priznaju magiju, već samo odgovornost. Kad se dogodi ono najgore, vaša opravdanja o „lošoj vidljivosti“ pred sudom padaju brže od dvorca od karata. Jer, budimo iskreni, na kraju se ne vrednuju vaši napori da nešto vidite, nego isključivo rezultat: jeste li uočili opasnost ili niste?
Zanimljivo je da naš Zakon o sigurnosti prometa o zrcalima ne piše. Ona se sramežljivo spominju tek u Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cesti. Dakle, zrcalo nije znak ono je oprema ceste. Ono ne stvara obvezu, ono vas informira; ono je svojevrsna proteza vida koja služi da provirite tamo gdje oko ne seže. Namijenjeno je za sigurno uključivanje iz sporedne prometnice na prometnicu s prednošću prolaska ili u drugim sličnim slučajevima, na mjestima smanjene preglednosti. Pravilnik kaže da mu je namjena sigurno uključivanje u promet, ali tu frazu – sigurno treba uzeti s debelom, masnom rezervom. Zašto? Zato što to zrcalo pati od ozbiljne distorzije stvarnosti. Ta konveksna leća je majstor vizualne deformacije: u njoj se objekti čine manjima i udaljenijima nego što zapravo jesu. Neki će vozači reći da gledajući u njega zapravo nemaju pojma ni s koje strane ni kojom ih brzinom sudbina „napada“. To je ključna zamka pri procjeni brzine nadolazećih vozila.
Zrcalo je, dakle, samo pomoćno sredstvo, a ne dozvola za bezglavi juriš. Ono je sufler koji vam pomaže, ali vi ste taj koji stoji na pozornici i donosi odluku. Vi snosite punu odgovornost za svaku procjenu milisekunde i metra. Zapamtite: zrcalo vam može pokazati put, ali vi ste taj koji plaća račun ako je taj put bio krivo procijenjen. Oprez!
