Osim još jednom prikazane snage i zajedništva, Hrvatska je na proteklom rukometnom prvenstvu na Euru u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj dobila još nešto izuzetno važno, novog sjajnog pivota. Ili, točnije rečeno, potvrdu onoga što se već ionako znalo ili naslućivalo, i ono zbog čega ga je izbornik Dagur Sigurdsson i pozvao u reprezentaciju. Zlatko Raužan, slažu se svi koji su ga imali prilike gledati, sjajno je iskoristio pruženu mu priliku, bez straha uskočio na mjesto ozlijeđenog pivota Marina Šipića te reprezentaciji dao sigurnost i mirnoću na putu do još jedne osvojene medalje.
Ovaj sjajni 24-godišnjak prve je korake u rukometu napravio u Poletu iz Brckovljana, a kad govorimo o mlađim uzrastima, sportski je stasao u Dugom Selu, gdje je proveo izuzetno važne tinejdžerske godine. Nakon toga, s 19 godina, prešao je u MRK Sesvete, u kojem je rastao i brusio, pa i konačno izbrusio sve svoje vještine. Od njega, ruku na srce, i nismo očekivali ništa manje niti u novoj mu, reprezentativnoj ulozi. U razgovoru za Reviju HAK prisjetio se početaka njegove karijere, ali i otkrio neke svoje misli o vlastitoj sportskoj budućnosti. Za koju smo, kad smo kod toga, itekako sigurni da će biti vrhunska…
Kad je i kako zapravo počela tvoja ljubav prema rukometu? Sjećaš li se kako si se točno upoznao sa sportom i kad si prvi put zapravo počeo igrati?
– Pa sjećam se, da, bio sam s prijateljem, vozili smo se na biciklima, i vidjeli smo neke dečke kako igraju rukomet, vani, na betonskom igralištu, i to mi je bilo jako zanimljivo. To su bili dečki iz kluba Polet iz Brckovljana, u kojem sam ja zapravo kasnije počeo igrati. Isti taj dan sam došao doma i odmah rekao mojima da bih htio probati igrati rukomet.
Jesi li se inače tad, ili do tada, možda bavio još nekim sportovima?
– Da, do tada sam trenirao nogomet, on mi je bio prva ljubav, ali kažem, onoga trenutka kad sam vidio dečke kako igraju, stvarno mi je bilo jako zanimljivo, i eto, počeo sam odmah s rukometom. Bio sam tad peti razred osnovne, imao sam 10 ili 11 godina, i sjećam se da smo prvu medalju osvojili u mojem prvom tjednu treniranja. I to mi je bio neki znak da moram ostati u rukometu, ha, ha…
A što je nakon toga bilo s nogometom, njemu se više nisi vraćao? Ne zaigraš tu i tamo, ne pratiš?
– Ne baš. Ma nemam vremena za to, a i popratim samo tu i tamo. Nije da sam nešto previše zaluđen.
Vratimo se onda u rukometnu sadašnjost, potpisao si za RK Zagreb. Kako danas gledaš na vrijeme provedeno u Sesvetama, tamo si zapravo stasao do prve klase igrača?
– Proveo sam sve skupa pet godina u Sesvetama. Ovo mi je peta godina i na kraju godine se razilazimo, nažalost, ali tako je. To je neki prirodan tok, mislim da to tako i treba biti. Oni su me definitivno dovršili do kraja, da budem pravi igrač, rekao bih, i sad ćemo evo vidjeti kud putovi dalje vode…
Kakva su ti očekivanja od novoga kluba? Kakav ti je osjećaj? Novi treneri, novi suigrači su sad tu, slijedi ti jedna totalno nova priča.
– Baš tako, za mene sad počinje jedna skroz nova priča i nadam se da će biti dobra, sigurno ću se potruditi da bude dobra. Trebat će se priviknuti na sve te nove stvari, ali sve skupa imam jako dobar osjećaj. Da mi je netko rekao da ću jednoga dana zaigrati u Zagrebu, mislio bih da je to nemoguće, ali vidim da se to sad stvarno događa. Zaigrati ligu prvaka, na primjer, pa mislim da nema više od toga, osim naravno zaigrati za repku. Baš se jako veselim svemu tome…
Nastavno na to, gdje se vidiš u budućnosti? Svi klinci koji igraju nogomet uvijek sanjaju da će zaigrati za Barcelonu ili Real lili tako neki klub, kako je u rukometu, imaš li ti svoje snove po tom pitanju?
– Pa prije je možda i bilo takvih klubova, ali evo sad da razmislim, ne znam… Trenutačno, naravno, to je sigurno RK Zagreb. Ali da, volio bih jednom, definitivno, moći isprobati se u nekim klubovima i malo vidjeti i kako je to u drugim državama, ne samo kod nas.
Planiraš li uopće toliko daleko u sportskoj karijeri ili si zasad zadovoljan tu gdje jesi?
– Pa planiram. Sretan sam sad u Hrvatskoj, apsolutno jesam, ali planiram jednom i otići van. Mislim da je to plan svakome u ovom sportu, da malo isproba i vidi kako je to.
Jedan cilj svakog sportaša već si ispunio, a to je reprezentacija. Vjerujem da su se sad već sasvim slegli dojmovi s Eura, kako si ti zadovoljan s nastupom za reprezentaciju? I javnost i struka su bili jako, jako sretni sa svime što si pokazao…
– Ovako, što se tiče samog osjećaja, bilo je stvarno prekrasno. E sad, kako sam ja zadovoljan… Pa da, rekao bih da jesam zadovoljan, ali uvijek znam da neke stvari mogu biti bolje i da trebam raditi na nekim stvarima. Velika je to odgovornost, velika scena, i svjestan sam da treba još raditi. Sve je bilo super, stvarno, ali treba još.
Kakva nam je budućnost reprezentacije, kakav ti je feeling biti s dečkima na velikim natjecanjima?
– Ma mislim da je budućnost dobra. Osjećamo da smo jaki, da bismo mogli sve osvojiti, i hvala Bogu da je tako, jer da smo negativni, ne bi ni bilo nikakvih rezultata. A dečki su stvarno odlični, što se tiče apsolutno svega.
Kakav ti je sad osjećaj nakon osvojene bronce? Sjajan rezultat i kontinuitet, ali kako je bilo ne proći u finale? Je li ti nakon svega ostalo ipak malo onog sportskog žala, da ovaj put nije moglo ići još malo više?
– Uvijek ima toga, mislim da je svima bilo žao što nismo prošli dalje, ali morali smo dići glavu gore i uzeti broncu. Ne možemo vratiti vrijeme, možemo samo ići dalje.
Kako ti je bilo raditi s izbornikom Dagurom Sigurdssonom?
– Dobro je raditi s njim, jer su stvari jasno postavljene. Sve se dobro zna, tko što radi u kojem trenutku. Meni je bilo malo neobično, jer mi je on prvi strani trener s kojim sam radio. Osobno mi je bilo malo neobično slušati nekoga da priča i vodi sve na engleskom, ali bilo je sve stvarno odlično.
Za kraj, razgovaramo za Reviju HAK, voziš li? Što misliš kakav si vozač općenito, jesi li više oprezan ili više voliš sportsku vožnju?
– Vozim, da. Jesam li oprezniji ili sportskiji, sve to ustvari ovisi o situaciji. Ako sam u autu sam, ponekad znam biti malo sportskiji, ali ako sam u društvu s nekim, sigurno više volim biti opušteniji, razgovarati i uživati u vožnji…
Imaš li neke uzore u sportu, u rukometu općenito, i posebno među pivotima? Ili si ih barem nekad imao?
– Da, imam, Igor Vori mi uvijek mi je bio uzor, i sad mi je trener. I stvarno mislim da je to najbolje što mi se moglo desiti u sportu, znači da imam pivota koji je kao igrač prošao sve, i da me baš on kao trener vodi u klubu, da mogu učiti direktno od njega. Da, da sam u takvoj situaciji mogao birati, vjerojatno bih uvijek izabrao njega.
