U prometu smo navikli pratiti znakove kako bismo ostali sigurni. No, što se dogodi kada taj isti znak, ili prometno zrcalo, zbog vjetra ili lošeg pričvršćivanja postane uzrok nesreće? Umjesto da vas vodi, on vas udari. U tom trenutku vozač ne ostaje samo s materijalnom štetom, već i s gorčinom zbog nepravde.
Često ćemo od nadležnih službi čuti opravdanje: Bio je jak vjetar, to je viša sila. Viša sila je događaj koji ispunjava tri stroga uvjeta. Prvo to je vanjski događaj: uzrok mora biti izvan same stvari (u ovom slučaju izvan znaka ili stupa). Drugo nepredvidivost: događaj se u vrijeme postavljanja ili održavanja nije mogao predvidjeti i treće neotklonjivost (neizbježnost): posljedice se nisu mogle izbjeći niti spriječiti čak ni uz maksimalnu pažnju.
U našim podnebljima vjetar, bura ili jugo su očekivani klimatski uvjeti. Upravitelj ceste je dužan postaviti prometnu opremu tako da ona izdrži uobičajene, pa čak i ekstremne nalete vjetra specifične za to područje. Što ćemo sa standardima postavljanja i održavanja. Standard održavanja, ako znak padne pri udaru vjetra od 80 km/h, a primjerice projektirano je (ili bi trebao biti) da izdrži 120 km/h, to nije viša sila već loše održavanje ili loša izvedba. Što ćemo sa klimatskim promjenama? Ignorirati ih? To nije ispravan odgovor Danas više ne možemo reći da je jače nevrijeme nepredvidivo. Ono je postalo standard. Upravitelji cesta moraju prilagoditi standarde pričvršćivanja opreme novim klimatskim uvjetima, a ne upirati prstom u nebo svaki put kad zapuše.
Viša sila nije svaki vjetar koji zatrese grane; to je samo onaj ekstremni događaj koji nadilazi sve ljudske mjere zaštite. Vjetar je možda samo ‘razotkrio’ grešku koja je postojala otprije. Odgovornost tada ne leži na prirodi. Prometni znakovi moraju biti postavljeni tako da izdrže uobičajene vremenske uvjete, a njihovo održavanje mora biti redovito.
Ono što najviše boli vozače nije samo rupa u proračunu zbog popravka vozila, već zid šutnje i prebacivanje loptice. Svi griješimo i monteri i nadzorne službe, ali očekuje se da onaj tko je pogriješio, štetu i nadoknadi. Umjesto isprike i brze odštete, vozači su često prisiljeni na dugotrajne sporove gdje se svaki vijak analizira mjesecima, dok oštećeni auto stoji u garaži. Što učiniti odmah nakon naleta? Obavezno pozovite policiju, policijski zapisnik je temeljni dokument za dokazivanje odgovornosti upravitelja ceste. Fotografirajte sve: Snimite oštećenje na vozilu, ali i sam znak/opremu ceste. Posebno obratite pažnju na bazu, vidi li se hrđa ili tragovi lošeg pričvršćivanja? Potražite svjedoke, ako je netko vidio trenutak pada, njihova izjava može biti ključna. Podnesite zahtjev za naknadu štete, prvo se obratite nadležnima mirnim putem, a onda krenite onim težim, sudskim.
Nećete biti sami, mnogi su taj put prošli prije vas. Odluka Županijskog suda u Varaždinu (poslovni broj: Gž-949/2025-2, od 12. veljače 2026.). Šalje jasnu poruku: prometno ogledalo, iako služi sigurnosti, u uvjetima vjetra postaje “opasna stvar” jer zbog svog položaja na visini predstavlja stalnu prijetnju okolini ako padne. Vlasnik parkiranog vozila na koje je zbog orkanske bure palo staklo i nosač prometnog ogledala, morao je naknadu pričinjene mu štete potraživati pred sudom. Mirnim putem išlo nije, ali sud je stao na njegovu stranu i naglasio kako je: Grad Makarska, kao onaj subjekt koji je ogledalo postavio, bio dužan provoditi redovite provjere ispravnosti i čvrstoće nosača, što u ovom slučaju nakon 15 godina stajanja očito nije učinjeno. Posebno je važno što je sud odbacio izliku o “višoj sili” zbog orkanske bure, istaknuvši da su udari vjetra od 191 km/h na tom području općepoznata činjenica, a ne nepredvidiv događaj. Teret dokazivanja da je oprema bila uredno održavana leži u ovom slučaju isključivo na gradu, a ne na vozaču koji mora “dokazivati” njihov nemar. Sud zaključuje da je kroz 15 godina došlo do prirodne destabilizacije nosača koju je održavatelj morao predvidjeti i sanirati prije nego što je vjetar uzrokovao pad. Time je potvrđeno da postoji direktna uzročna veza između propusta u održavanju i nastale štete na vozilu, čime se staje na kraj praksi upiranja prstom u “neizbježnu prirodu”.
Nitko ne sjeda za volan očekujući da će mu se na putu ispriječiti oprema koja mu treba jamčiti sigurnost. Ovdje je vozilo bilo parkirano pa ga je poklopila prometna oprema. Međutim, vrlo je moguće da ćete u lošim uvjetima doslovno naletjeti na kakav prometni znak koji se prepriječio preko ceste. Što tada! Znate za onu zakonsku odredbu prema kojoj je vozač dužan prilagoditi brzinu i način kretanja i to tako da se može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku. A što ako znak leži izvaljen na cesti i prema njemu treba pravodobno postupati?
Nije da se nije dogodilo. Nije da sudovi nisu i takav slučaj imali. Slučaj poput onog o kojem je odlučivao Županijski sud u Rijeci, u kojima vozači u uvjetima loše vidljivosti, kiše i gustog prometa nalete na prometni znak koji već leži na kolniku. Sud je u ovom slučaju (poslovni broj: Gž-960/2023-3) jasno stao u obranu vozača, naglasivši da se ispravno postavljen i opterećen znak ne smije naći na kolniku, čak ni pod udarima vjetra, te da je teret dokaza o pravilnom postavljanju isključivo na izvođaču radova ili upravitelju ceste. Odbijeni su pokušaji tuženika da se krivnja prebaci na vozača tvrdnjama da je “mogao uočiti prepreku”, jer je sud uvažio da u uvjetima jake kiše i vožnje u koloni vozač nema objektivnu mogućnost pravovremene reakcije na horizontalno položeni predmet. Ključan zaključak suda je da vozač koji se kreće brzinom od 40 km/h u takvim okolnostima nije dužan očekivati da će mu se na putu naći srušena oprema koja bi trebala biti na nogostupu. Činjenica da je znak pao na cestu sama po sebi ukazuje na to da nije bio pravilno osiguran utezima i vrećama pijeska, bez obzira na tvrdnje održavatelja o “višoj sili” ili poštivanju pravila struke. Ovom presudom sud je potvrdio da upravitelj ceste odgovara za štetu jer nije dokazao da je poduzeo sve potrebne radnje da znak ostane na svom mjestu, čime je prekinuta praksa neopravdanog okrivljavanja vozača za tuđe propuste. Time se šalje jasna poruka da cesta u svakom trenutku mora biti očišćena od opasnih prepreka, a odgovornost za njihovo uklanjanje ili pravilno fiksiranje ne može se “isprati” kišom niti sakriti u mraku.
