Člana ansambla Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Marina Klišmanića na kazališnim daskama gledamo već godinama. Surađivao je s raznim kazališnim kućama, uključujući i nezavisne produkcije, gledali smo ga i na filmu i televiziji, a publiku odnedavno drži prikovanom za male ekrane u jednoj od najpopularnijih domaćih serija. I u svim se tim ulogama snalazi jako dobro.
Na glumačkoj ste sceni već dugo, no možemo reći da ste onoj najširoj publici postali poznati nakon što ste preuzeli jednu od najvažnijih uloga u “Divljim pčelama”. Prije nekoliko mjeseci bila je to golema vijest, a kako je sad, jesu li se stvari malo slegle? Traže li vas fanovi sad više autograma i selfieja?
– Dojmovi su se zapravo počeli slagati već u trenutku kad sam dobio poziv s RTL-a i saznao da je riječ o zamjeni. Iskreno, to me malo zateklo, čak sam u prvi mah i ustuknuo, s onim osjećajem: Što sad? Prvih mjesec dana bilo je dosta intenzivno, dok nisam ušao u cijelu priču, ali kolege su me zaista divno primile, kao da sam oduvijek dio ekipe. Danas se tamo osjećam kao kod kuće, gotovo kao da mi je to drugi dom. Što se tiče publike, reakcije su jako pozitivne. Ima i više interesa, selfieja, autograma, što mi je zapravo jedan novi, zanimljiv prostor. Mislim da je tome pridonijelo i to što sam se pojavio u trenutku kad se lik Marka Vukaša mijenja, i to nabolje, pa je publika tu promjenu lijepo prihvatila. Moram reći da sam stvarno zadovoljan. Rad na seriji mi je pomogao da dodatno izbrusim zanat. Kad si pred kamerom svaki dan, učiš jako puno o sebi, o glumi, ali i o samom procesu građenja lika koji se razvija paralelno sa snimanjem. To je jedno, meni osobno jako lijepo iskustvo. Kad danas pogledam što smo napravili, zadovoljan sam kako sam se snašao i kako sam prošao kroz cijeli taj proces.
A u tehničkom smislu, ako to možemo tako nazvati, kako vam je bilo uroniti u jednu takvu, veliku ulogu ispred kamere?
– Gluma pred kamerom je definitivno drugačija, preciznija i ogoljenija. Kamera vidi sve i nema prostora za pretjerivanje ili skrivanje iza glumačkih trikova, što u kazalištu ponekad ipak može proći. Rekao bih da me rad pred kamerom na neki način pojednostavio kao glumca. Taj pristup se prenio i na kazalište, danas stvarima pristupam jednostavnije, bez nepotrebnog kompliciranja i pokušaja da nešto izmišljam.
Imate li najdražu ulogu, u kazalištu ali i na ekranu? Nas ste, recimo, posebno oduševili u Zastavama.
– Moram priznati da mi je Marko iz “Nestajanja” posebno drag. Uz tu sam ulogu jako vezan jer sam upravo nakon nje dobio angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu, pa će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. S druge strane, jako volim i Zastav, to mi je jedna od dražih uloga, ali i predstava općenito. Mislim da smo je zaista jako dobro iznijeli. Draga mi je i uloga u Kralju Gordoganu, a posebno mi je u posljednje vrijeme prirasla srcu uloga Cliffa u Cabaret. To mi je sad možda i najsvježije iskustvo, pa sam još nekako “unutra” i puno učim iz toga. Zapravo, svaka uloga nosi neku svoju priču i emociju, tako da ih se zaista rado sjetim svih.
Član ste ansambla HNK već dvije godine. Kako vam je, unatoč činjenici da ste već i ranije surađivali s tom kućom, bilo doći tamo i stati na te daske, a kako vam je danas?
– Moja očekivanja su i više nego ispunjena. Imao sam veliku želju postati dio tog ansambla jer sam se tamo oduvijek osjećao kao kod kuće. Danas mogu reći da su mi tamo ljudi ne samo kolege, nego i prijatelji. U početku je postojalo veliko strahopoštovanje, ta pozornica nosi jednu posebnu energiju. Postoji određena napetost, ali ona nije negativna, više je osjećaj odgovornosti. A danas, kad stanem na tu pozornicu, osjećaj je jednostavan kao da sam doma.
Kad pogledate unatrag, na svoj profesionalni put i razvoj, tko je najviše utjecao na vas?
– Ako krenem od obrazovanja, Tomislav Rališ je bio ključan, on mi je na neki način otvorio put i počeo razvijati moj unutarnji svijet kao glumca. Zatim Bobo Jelčić, s kojim sam radio i svoju prvu predstavu u HNK, Tri sestre. On je također imao veliki utjecaj na moj razvoj. Tu je i Dora Ruždjak Podolski, koja je danas puno više od mentorice, suradnica i prijateljica. Njezine vizije kazališta i način razmišljanja snažno su me oblikovali, a bila mi je velika podrška i u trenucima dilema i izazova. A onda, naravno, i rad s kolegama – Nina Violić, Jadranka Đokić, Živko Anočić, Lana Barić, Daria Lorenci, Olga Pakalović, Krešimir Mikić, Zrinka Cvitešić…, nabrajati bih mogao do sutra.
U predstavi Sjetne žene raguzejske igrate devet različitih muškaraca, za devet žena koje je portretiralo devet glumica…
– Zapravo, nisam igrao devet likova, nego nekih šest. Koncept predstave je takav da svaki lik ima jednu, eventualno dvije scene, pa su i promjene među njima suptilnije. Predstava je bila postavljena tako da se ne ulazi u duboku psihološku razradu svakog lika, upravo zbog tog ograničenog vremena. Više sam ih naznačio nego u potpunosti “proživio”. Naravno, imao sam određena sidra za svaki lik, ali nisam išao za tim da ih do kraja razrađujem kao cjelovite unutarnje svjetove. U tom smislu, izazov je bio drugačiji – više u preciznosti i brzini transformacije, nego u dubini.
… a s druge strane ste imali situaciju i da dijelite jednu ulogu s kolegama: u Cabaret nastupate Ivan Colarić, Lovro Juraga i vi kao Clifford Bradshaw.
– Iskreno, dijeliti jednu ulogu s više kolega pokazalo se izazovnijim nego igrati više različitih likova. Dogodi se da vidiš kako je kolega nešto napravio i pomisliš: To je dobro, mogao bih i ja tako. Ali kad pokušaš, shvatiš da ne funkcionira isto. Tu se lako izgubiš između vlastitog rješenja i tuđeg utjecaja. S druge strane, to je bilo i iznimno korisno iskustvo. Imao sam priliku učiti o vlastitoj ulozi promatrajući druge. U jednom trenutku shvatiš: Pa može i ovako, ne moram sve komplicirati.
Kako vam se sviđa nova scena HNK2? Kakav je osjećaj nastupati na njoj?
– HNK2 mi je sjeo odmah na prvu. Zaista sam se vezao uz taj prostor i tamo se osjećam kao kod kuće. Zanimljivo je da mi se s Cabaretom prvi put u karijeri događa da prije svake izvedbe imam osjećaj kao da je premijera. Ta neka vrsta uzbuđenja stalno je prisutna. Mislim da je to kombinacija nove scene i energije koja se stvorila oko same predstave. Kad vidim, primjerice, na rasporedu da igramo za tjedan dana, stvarno se veselim zaigrati na toj sceni. Ona mi je postala jedno posebno mjesto.
Za razliku od nekih kolega, ne zazirete od režije? Što vas je privuklo tom dijelu teatra i kako danas gledate na svoj Danteov pakao? Ne krijete da autorski projekt poput takvoga nije bio nimalo lagan posao, no vjerujem da ćemo vas još imati prilike gledati i kao redatelja?
– Danteov pakao bio je za mene velika životna lekcija. Kao mlad i ambiciozan glumac/redatelj upustio sam se u izuzetno zahtjevan i kompleksan projekt, prezahtjevan za taj trenutak. To me djelo potpuno obuzelo i imao sam potrebu iznijeti ga, bez obzira na sve. Proces je bio težak, pun izazova i nesigurnosti, i za mene i za glumce. Danas sam ponosan na taj projekt jer me izvukao iz zone komfora i natjerao da napredujem, i kao glumac i kao čovjek. Ideje za režiju i dalje postoje, ali zasad su u fazi možda jednog dana.
Znamo i da ste asistent na Akademiji i da vas ta uloga ispunjava gotovo koliko i one u kazalištu.
– Iskreno, nije nimalo lako stati pred studente kao autoritet, pogotovo jer razlika u godinama nije velika. Osjećam veliku odgovornost i potrebu da budem maksimalno pripremljen. Još nemam tu sigurnost kakvu ima profesorica Dora Ruždjak Podolski, kojoj sam asistent/docent, ali upravo zato se trudim što više raditi na sebi i svom pristupu. Važno mi je da studentima mogu dati konkretno znanje i iskustvo, a to doživljavam kao veliku odgovornost.
