Napadom Rusije na Ukrajinu i ratom koji u Europi traje već petu godinu značajno su se poremetila globalna energetska tržišta, dok je ovogodišnji rat na Bliskom istoku izazvao pravi potres svjetske energetske opskrbe i rast cijena energenata. Zatvaranje, odnosno otežan prolaz kroz Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi oko petina svjetske nafte i plina, rezultirala je smanjenjem opskrbe što je dovelo do nestabilnosti i rasta cijena energenata. To je posebno, baš kao i odustajanje od ruskih energenata, pogodilo Europu koja je ovisna o uvozu nafte i plina. To je u prvi plan stavilo potrebu za smanjenjem energetske ovisnosti o fosilnim gorivima koji su štetni za okoliš, a Europa ionako za njima oskudijeva. Prilika je to za oživljavanje zelene tranzicije i veća ulaganja u obnovljive izvore energije. No, može li Europa i u kojem roku biti energetski samodostatna, možemo li se u potpunosti odreći nafte i plina kao globalno dominantnih energenata čijih rezervi jednostavno nemamo i ovisni smo o njihovom uvozu? Je li pravo rješenje vraćanje na nuklearnu energiju i izgradnja velikih nuklearnih elektrana te kako u svemu tome stoji Hrvatska? To su pitanja o kojima smo razgovarali s Julijem Domcem, ravnateljem Regionalne energetske agencije Sjeverozapadne Hrvatske (REGEA) i posebnim savjetnikom predsjednika Republike Hrvatske za klimu i energiju. Julije Domac je jedan od pionira energetske tranzicije u Hrvatskoj, a od 2013. predsjednik je FEDARENE – Europskog udruženja regija i energetskih agencija sa sjedištem u Bruxellesu te savjetuje Europsku komisiju kao pozvani ekspert u više radnih tijela.
Dio energije će se uvijek uvoziti
S obzirom na globalna zbivanja i energetsku krizu pitamo ga može li i hoće li ikada Europa biti energetski samodostatna te što bi trebalo učiniti i u kojem roku bi Europa mogla proizvoditi dovoljno energije koja joj je potrebna?
– Potpuna energetska samodostatnost Europe nije realna, ali visoka razina energetske autonomije jest. Europa će uvijek dio energije, sirovina ili tehnologije uvoziti. Pitanje je kolika je razina ovisnosti i koliko je sustav otporan na poremećaje. Rat u Ukrajini i nestabilnost na Bliskom istoku pokazali su koliko je opasno kada EU ovisi o jednom dominantnom dobavljaču ili jednom energentu. Europa je zato ubrzano krenula prema većoj domaćoj proizvodnji energije iz obnovljivih izvora, LNG infrastrukturi, skladištenju energije i modernizaciji mreže. Nije dobro ni jednu ovisnost zamijeniti drugom, zato vlastita proizvodnja energije iz obnovljivih izvora nema alternativu, jer Europa nema dovoljno ni plina, ni nafte, ni urana. Europa mora napraviti tri stvari istodobno – masovno povećati proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, modernizirati elektroenergetsku mrežu i smanjiti ukupnu potrošnju energije kroz učinkovitost. Najvažnije je razumjeti da tranzicija nije samo pitanje gradnje solarnih i vjetroelektrana. Treba graditi i mreže, baterije, skladištenje, fleksibilnost sustava i digitalno upravljanje. Europska komisija procjenjuje da će do 2030. biti potrebna dodatna ulaganja od oko 500 milijardi eura godišnje u energetiku i infrastrukturu kako bi Europa ostvarila klimatske i sigurnosne ciljeve. Ako Europa zadrži sadašnji tempo ulaganja, mogla bi do sredine 2030-ih značajno smanjiti ovisnost o uvoznim fosilnim gorivima. Ali, za to treba puno više brzine i manje birokracije – rekao nam je Julije Domac I dodaje da se radi o ogromnim iznosima te da će Europa do 2030. morati investirati više od tisuću milijardi eura u obnovljive izvore, mrežu, baterije, energetsku učinkovitost, vodik i elektrifikaciju prometa i industrije, ali I naglašava:
– Važno je razumjeti da to nije samo trošak. To je najveći investicijski ciklus u modernoj europskoj povijesti. Europa i europske banke imaju kapital, a štednja građana je ogromna. Pitanje je samo hrabrosti i odluke. Hrvatska će također morati investirati desetke milijardi eura u idućih 15 do 20 godina ako želi ozbiljno smanjiti energetsku ovisnost. Samo za modernizaciju mreže i integraciju novih obnovljivih izvora bit će potrebne milijarde eura ulaganja. Puno je važnije pitanje koliko će nas koštati ako to ne napravimo. Od početka krize u Ukrajini jednokratno smo potrošili preko šest milijardi eura samo na subvencioniranje cijena plina i električne energije. To je bačen novac jer nakon svega ostajemo jednako ranjivi.
Hrvatska uvozi oko 50 posto energije, ali ima veliku prednost u odnosu na dio Europe zbog velikog udjela struje koju dobivamo iz hidroelektrana iz kojih nam stiže oko trećine ukupne raspoložive energije. Hidroelektrane su, odnosno energija koja se dobiva iz vode, su dakako, ekološki i obnovljivi izvor energije. No još je bitnije što Hrvatska ima veliki potencijal obnovljivih izvora energije.
– Hrvatska danas proizvodi otprilike polovicu energije koju troši. To nije katastrofalno, ali nije ni dovoljno sigurno. Nažalost trend je loš, prošle godine smo pali na najnižu razinu vlastite proizvodnje energije od postanka hrvatske države. Imamo veliku prednost u odnosu na dio Europe jer imamo hidroelektrane, LNG terminal, dobar geografski položaj i veliki potencijal obnovljivih izvora. Problem nije u potencijalu nego u brzini realizacije. Ovisnost možemo smanjiti kroz više sunčanih elektrana, više vjetra, razvoj geotermalne energije, energetsku obnovu zgrada, elektrifikaciju grijanja i prometa, jaču mrežu i skladištenje energije. Najjeftinija energija i dalje je ona koju nismo potrošili. Ulaganja u obnovljive izvore ključna su za energetsku sigurnost Hrvatske. Solarni potencijal je posebno velik. Hrvatska je tu trebala napraviti puno više, umjesto što smo na začelju Europe. Po glavi stanovnika imamo tri puta manje instaliranih sunčanih elektrana nego Slovenija, a još puno manje nego Austrija, Njemačka, Nizozemska, Grčka… Vjetroenergija također ima vrlo značajan potencijal, posebno na obali i u zaleđu. Tu jesmo nešto napravili, ali su zadnjih godina projekti zakočeni zbog legislative i administrativnih odluka koje se ne donose. Geotermalna energija je možda naš najpodcjenjeniji resurs. Kontinentalna Hrvatska ima vrlo dobre geotermalne uvjete i to može postati važan izvor toplinske i električne energije. Sami obnovljivi izvori bez mreže nisu dovoljni. Stabilan sustav traži i baterije, reverzibilne hidroelektrane, fleksibilnost, digitalno upravljanje i regionalnu povezanost. Puno je tu još posla pred nama – govori nam Julije Domac.
Problem je sporost sustava
Što bi trebalo učiniti da se energetska tranzicija prema obnovljivim izvorima energije ubrza te kako se država, tvrtke i građani mogu uključiti u zelenu tranziciju?
– Najveći problem danas više nije tehnologija. Problem su procedure i sporost sustava. Država mora ubrzati dozvole – tu smo među najsporijima u EU, modernizirati mrežu, stvoriti stabilan regulatorni okvir. Politika treba shvatiti da je energetika strateško područje bez presedana i posvetiti se razvoju energetike odgovorno, transparentno i bez političkog kadroviranja. Sve drugo nas vodi u tešku ovisnost i neizvjesnu budućnost.
Tvrtke trebaju ulagati u vlastitu proizvodnju energije i energetsku učinkovitost, ali to se dobrim dijelom i događa. Poduzetnici su već shvatili što im se isplati i kako mogu biti sigurniji u poslovanju. Sunčane elektrane na krovovima proizvodnih pogona i skladišta sve više postaju pravilo, a ne izuzetak. Građani mogu sudjelovati kroz male sunčane elektrane, energetsku obnovu kuća, dizalice topline i energetske zajednice. Mislim da Hrvatska može vrlo ozbiljno ubrzati tranziciju već do kraja ovog desetljeća ako bude političke i administrativne odlučnosti – kaže Domac.
Hrvatska još uvijek dio energije proizvodi koristeći fosilna goriva putem termoelektrana na plin, ugljen i loživo ulje. Kada bi mogli očekivati zatvaranje prljavih izvora energije u Hrvatskoj i kada bi Hrvatska svu svoju energiju mogla dobivati iz obnovljivih izvora energije? Koliko bi u idealnim uvjetima to bilo od hidroelektrana, koliko od sunca, a koliko od vjetra?
Foto Iva Krmpotić
– Za početak, mi toga zapravo više i nemamo, ali to će ovisiti o brzini razvoja novih kapaciteta. Puno mi se veći problem čine ilegalno zakapanje otpada, zagađenje zraka česticama uslijed grijanja na vlažna drva, posrtanja u rješavanju problema komunalnog otpada u Splitu i Zagrebu, betonizacija i urbana devastacija obale… Kako bilo, prije nego što osiguramo stabilnu alternativu, ne možemo ni zatvarati postojeće elektrane. Energetski sustav mora ostati siguran i stabilan. Realno je očekivati postupno smanjenje korištenja fosilnih izvora tijekom 2030-ih, ali dio plinskih elektrana vjerojatno će ostati važan kao sigurnosna rezerva još dugo vremena. Tranzicija mora biti brza, ali ne smije ugroziti sigurnost sustava.
Potpuno obnovljiv energetski sustav tehnički je moguć, ali vrlo zahtjevan. Za Hrvatsku je realnije govoriti o vrlo visokom udjelu obnovljivih izvora tijekom 2040-ih. Hidroelektrane će i dalje ostati temelj sustava jer daju fleksibilnost i stabilnost. Sunce će vrlo vjerojatno postati najveći pojedinačni novi izvor energije, a vjetar će imati važnu ulogu u balansiranju proizvodnje. Idealni sustav Hrvatske dugoročno bi mogao izgledati otprilike – snažna baza hidroenergije i barem jedna ili dvije nove reverzibilne hidroelektrane, vrlo veliki rast sunčanih elektrana, značajan udio vjetra, geotermalna energija za stabilnost, baterije i fleksibilni sustav upravljanja, NE Krško u ovom ili proširenom kapacitetu u suradnji s Republikom Slovenijom – mišljenja je Julije Domac.
Nuklearke su kompleksno pitanje
S obzirom na trenutačna globalna događanja, sve je glasnija teza kako se Europa ponovno, pa i Hrvatska mora okrenuti nuklearnoj energiji. Je li rješenje ili dio rješenja gradnja nuklearnih elektrana?
– Nuklearna energija sigurno će ostati dio europskog energetskog miksa. Mislim da je danas to realan i pragmatičan zaključak. Europa treba stabilnu baznu proizvodnju električne energije, posebno u sustavu s velikim udjelom sunca i vjetra. Nuklearna energija ima vrlo niske emisije CO2 i može povećati energetsku sigurnost. Ali treba biti realan. Nuklearne elektrane su vrlo skupe, kompleksne i spore za izgradnju. Novi projekti u Europi često kasne godinama i koštaju desetke milijardi eura. Za Hrvatsku je racionalno sudjelovati u regionalnim nuklearnim projektima, poput Krškog, razvijati bazu stručnjaka za to područje, ali paralelno agresivno razvijati obnovljive izvore i mrežu. Nuklearna energija može biti dio rješenja, ali sama po sebi neće riješiti energetsku tranziciju – rekao nam je Domac.
Njemačka je donijela stratešku odluku i zatvorila je sve svoje nuklearne elektrane i tako postala manje otporna na energetsku ovisnost o uvozu energije u odnosu na, primjerice Francusku, koja je lider u nuklearnoj energiji.
– Njemačka je sigurno povećala svoju ranjivost preranim izlaskom iz nuklearne energije, posebno u trenutku kada je još bila snažno ovisna o ruskom plinu. Francuska je zahvaljujući nuklearnoj energiji zadržala veću energetsku autonomiju i stabilnije emisije. Ali, treba biti pošten i reći da je Njemačka istodobno napravila ogromne pomake u obnovljivim izvorima energije i energetskoj tranziciji dok je autonomija Francuske zapravo upitna jer nuklearno gorivo treba uvoziti. Vidjet ćemo još na kraju tko će ispasti najmudriji. Danas cijela Europa zapravo traži novu ravnotežu između obnovljivih izvora, nuklearne energije, fleksibilnosti sustava i sigurnosti opskrbe.
Paradoks energetske tranzicije je u tome da Europa istodobno pokušava smanjiti korištenje fosilnih goriva i povećava ukupnu potrošnju električne energije kroz elektrifikaciju prometa, grijanja, industrije i umjetne inteligencije. Istodobno se zbog klimatskih ciljeva manje ulaže u naftu i plin, dok novi obnovljivi izvori, mreže i skladišta još nisu dovoljno brzo izgrađeni. Rezultat su više cijene, nestabilnost tržišta i veća potreba za državnim intervencijama. Drugim riječima, Europa kratkoročno prolazi kroz skuplje i nestabilnije razdoblje kako bi dugoročno postala energetski neovisnija i sigurnija – pojašnjava Domac.
Električna vozila nisu odvojena od pitanja energetike
Elektrifikacija cestovnog prometa u Europi je trenutačno jedna od glavnih priča, no može li s obzirom na infrastrukturu punionica i mogućnosti proizvodnje i opskrbe električne energije Europa potpuno elektrificirati cestovni promet u rokovima koje si je zadala?
– Mislim da je velika elektrifikacija prometa realna, bez obzira na to što Hrvatska tu za sada jako zaostaje, ali potpuna i isključiva elektrifikacija svih segmenata prometa možda nije. Osobni automobili vrlo brzo idu prema elektrifikaciji. Tehnologija baterija napreduje, infrastruktura se širi i cijene postupno padaju. S druge strane, teški kamioni, brodovi i dio dugolinijskog prometa vjerojatno će trebati kombinaciju električne energije, vodika, sintetskih goriva i biogoriva. Najveći izazov neće biti samo vozila nego i elektroenergetski sustav. Ako milijuni automobila postanu električni, trebamo puno više proizvodnje električne energije, jaču mrežu i pametno upravljanje potrošnjom. Zato promet više ne možemo promatrati odvojeno od energetike. To postaje jedan povezani sustav – rekao nam je Julije Domac.
