Obala, sunce, miris soli, odjednom masovni uzdah. To limeni ljubimac, umjesto na trajekt ili obično parkirno mjesto uz rivu, elegantno klizi u morske dubine. Automobili i voda imaju neku čudnu, fatalnu privlačnost. Bilo da je riječ o trajektnim lukama, skliskim rivama dalmatinskih mjestašaca gdje vas navigacija navede ravno u plavetnilo, ili tek strmom prilazu jezeru scenarij je uvijek isti. Automobil otklizao, desilo se.
U sekundi postaje nesvjesni heroj društvenih mreža. Vade se mobiteli, znatiželjnici daju stručne procjene dubine. Senzacija dana prije nego je vozilo uopće dotaknulo morsko dno. Zapravo, dok se nesretnom vozaču i putnicima u glavi vrti sto problema, od toga kako izvući auto do toga gdje su osobne stvari, javni publicitet i nije neka briga. Bitno da u putnici na suhom. Prava, skupa i opasna problematika tek počinje nakon prvog šoka, jer nesreća nikad ne dolazi sama. Prometna osobito. Prati je kazna zbog kršenja prometnih propisa a i naknada štete.
Dok očajni vozač u nevjerici gleda mjehuriće koji izlaze iz auspuha, prijeti kazna, dakako! Zakon o sigurnosti prometa na cestama u čl. 88. jasno propisuje dužnost prije napuštanja vozila dužnost poduzimanja svih mjera da vozilo samo ne krene (ugasiti motor, povući ručnu, zatvoriti prozore). A kazna? Prava sitnica! 30,00 eura. Trivijalno! Ali oprez, kvaka je u tome što je ta kazna od 30 eura oko koje se ne želite zamarati i pokorno je plaćate zapravo dokaz da ste priznali krivnju. Krivi ste za ono za što se teretite, povreda čl. 88. jer niste osigurali vozilo. A to je miris krvi za osiguravajuća društva.
Kad krene natezanje oko toga tko plaća štetu, ključno pitanje stručnjaka bit će: U kojoj je poziciji ostao mjenjač, što je ručnom kočnicom? Mjenjač, ostao u „D“ ili „N“ ? Ručna kočnica? Jeste li je povukli? Ako nije sve kako treba članak 88. vas zakucava za dno brže od bilo kojeg sidra. Spas je u kasku! Imate ga? Odlično, ali nemojte još otvarati šampanjac. Kasko pokriva svašta, ali ne sve, a osiguravajuća društva temeljito pišu svoje opće uvjete. Gruba nepažnja. Pazite moguće je da će se pozvat će se na opće uvjete, koje baš niste izučavali i glatko odbiti isplatu štete. Stvarni život i to onaj pomno opisan u sudskoj praksi precizno svjedoči o tome, iako se osiguravajuće kuće kunu da odštete rješavaju u trenu. Budući više treba vjerovati stvarnom životu nego reklami izuzetno je važno što sve što se događalo sekundu prije nego što je auto zaplivao.
Što sve život nosi i kakve sve bizarne spoznaje možete doživjeti, najbolje pokazuju primjeri iz stvarnog života. Gledate u trajektnoj luci krov svog auta koji polako nestaje pod površinom mora, otklizao, slom živaca na pomolu. Stiže policija. Dok je vozilo još u moru, što može potrajati, stiže i kazna. Logično, prosječnom gledatelju, blaga je nizbrdica, auto je skliznuo, vozač je kriv. Nema što drugo biti, nije učinio sve što je trebao da auto sam ne krene. I što se čini u tom trenu pod teškim stresom i u stanju općeg mentalnog rasula? Tisuću pitanja. Kako će se auto izvući, kuda s njim, što sa stvarima, sve uništeno? Da se barem jedna briga i financijsku tegoba odmah skine s vrata, odmah se plaća kaznu na licu mjesta. Pogrešno. Nemojte nikada plaćati kazne bez promišljanja i pod stresom, jer se to u kasnijim postupcima naknade štete koristi protiv vas, a može biti u izravnoj suprotnosti sa stvarnim činjeničnim stanjem.
Pogodite tko jedva čeka da vi u šoku platite tih 30 eura? Ona ista osiguravajuća kuća koju ste svojevoljno odabrali i kojoj uredno plaćate nimalo malen iznos za kasko osiguranje.
U konkretnom opisanom stvarnom slučaju osiguranje je glatko odbilo isplatiti odštetu tužiteljici. Izvukli su policijsku potvrdu. Slavodobitno se prigovorilo: „Vozilo koje je uredno parkirano s podignutom ručnom kočnicom ne može samo od sebe krenuti i upasti u more! Vozač je platio kaznu po članku 88. na licu mjesta, što znači da nije poduzeo sve propisane i razborite mjere zaštite da vozilo samo ne krene s mjesta gdje je parkirano. Prekršio je Uvjete osiguranja i mi ne dugujemo ni centa. Doviđenja!“ Mislili su da imaju mat u dva poteza. Ali, pravda zna ugodno iznenaditi kad se upornost spoji s pravom. O tome svjedoči presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu Pn-2034/2021-46 od 5. 3. 2025. godine. Gore opisana situacija. U trajektnoj luci vozilo je otklizalo u more. To je bio početak pravne drame. Automobil je zaplivao 2019. presuda je iz 2025. Svi znamo da naši sudski postupci traju, a u toj utrci s vremenom, tehnologija prva posustane.
Policijski službenik na sudu je otkrio da fotografije s očevida iz trajektne luke uopće nisu sačuvane zbog proteka vremena! Kako je to moguće? Čovjek je lijepo objasnio da se fotoelaborat radi u slučaju nesreće s ozlijeđenim. Budući da su ovdje stradale samo morske alge i vozilo, fotografije su se čuvale u sustavu tek tri godine, a onda su izbrisane jer policija nema dovoljno memorije za pohranu! Memorija je iscurila prije nego što su fotografije zatrebale na sudu u postupku naknade štete.
Ali tu na scenu stupa ljudski faktor i poštenje policajca koji krvavo zarađuje svoj kruh. Iako slika više nema, njegovo pamćenje je ostalo kristalno jasno. Čovjek je pred sudom suvereno i iskazao o ključnoj činjenici koja je su osiguranju izbila tlo pod nogama. Potvrdio je da je kazna ispisana i naplaćena prije nego što je vozilo uopće izvučeno iz mora. Dakle, dok je auto bio pod vodom, automatski se pretpostavilo da je vozač kriv. Posvjedočio je kako je nakon izvlačenja vozila dizalicom fokus svih prisutnih bio isključivo na ručnoj kočnici. Vozač i tužiteljica su upravo inzistirali da se to i gleda i slika. Policajac je doslovno izjavio da je 90% siguran da je ručna kočnica bila čvrsto podignuta u trenutku kad je auto izvučen iz mora! I 100% siguran da mu je vozač rekao da je podignuo ručnu po izlasku iz vozila. Njegova nepristranost i činjenica da je to uočio obavljajući službenu dužnost dali su ovom iskazu pravnu težinu. I eto pravnog nokauta. Sud je u presudi jasno istaknuo: okolnost da je vozaču naplaćena kazna nema nikakav utjecaj na konačni zaključak suda! Osiguranje je dužno platiti!
Sud je logički secirao situaciju, policajac je na prvu donio očekivan zaključak jer je auto bio u moru, ali činjenično stanje se potpuno izmijenilo onog trena kad je vozilo izvučeno i kad se uočilo da je ručna kočnica ipak bila podignuta. To što je u stanju potpunog šoka i mentalnog rasula kazna plaćena prije izvlačenja, ne znači da je netko blesav ili kriv, nego samo da je bio pod stresom. Stvarne činjenice s terena jače su od neosnovano ispisanog papira!
Dakle, upute koje vam mogu spasiti hrpe eura su jasne. Fotografirajte apsolutno sve sami. Čim auto izađe iz vode, kao i kad je u pitanju bilo kakva nesreća, kada postoji mogućnost da budete krivi zbog prometnog prekršaja izvadite svoj mobitel ili tražite od znatiželjnika i radnika vučne službe da sve poslikaju iz svih kuteva i udaljenosti. Kod ukliznuća u more vodu, mjenjač i ručnu kočnicu iz svih kutova. Svaki detalj je bitan!
Skupljajte tuđe snimke. Snimke prolaznika koji vas stavljaju na društvene mreže i u dnevni tisak zapravo su vaši ključni svjedoci. Možda je netko snimio da je podloga bila masna od ulja ili možda je nešto treće uzrokovalo kliznuće vozila. Te snimke vam spašavaju financije. Hladna glava pod stresom, ne plaćajte kazne na licu mjesta ako ste uvjereni da ste sve odradili kako treba. Pustite neka se utvrdi pravo stanje stvari na suhom. Vozilo može potonuti, ali uz malo pravnih spoznaja i hladne glave, vaš novčanik sigurno ostaje na površini. No bitnije od svega, poduzmite sve da do toga ne dođe, da vozilo ne otkliže. Mjenjač u odgovarajuću poziciju i ne zaboravite kočnicu!
