Neki koncerti duboko vam se urežu na internom hard disku, koji zovemo mozgom ili sviješću. Calexico iz pretpovijesti, davnih devedesetih, kada su na velikoj pozornici Rock Otočca svirali ispred dvadesetak ljudi, Springsteen u Padovi, kada je tijekom trosatne sesije kolektivnog liječenja glzbom ispunjavao i želje publike, Nick Cave u Areni prošle godine… U individualnom imaginariju neke slike i zvukovi žive mnogo duže nego neki drugi, a od dvjestotinjak ljudi prisutnih u Vintage Industrial Baru na koncertu Messtheticsa i saksofonista Jamesa Brandona Lewisa kvalificirana većina sigurno će se tog događaja sjećati kao jednog od onih iskustava koja nadilaze nešto uobičajeno ili, kako se to često titulira, profesionalno odrađivanje posla.
– Način na koji ih poštujem jednak je onome na koji poštujem sviranje s Jamaaladeenom Tacumom ili Williamom Parkerom. Riječ je o svojevrsnom iskustvu s turneja koje se ne može steći u školi. Također, cijeni to što se u njihovu zvuku može čuti bogato glazbeno nasljeđe njihova rodnog grada. Svirati s njima – to je kao kad funkcionira savršeno podmazan stroj – rekao je jedan od najboljih jazz saksofonista nove generacije – James Brandon Lewis o svojoj kohabitaciji s bendom Messthetics, odnosno savršeno ugođenom ritam mašinom kultnog benda Fugazi iz Washington D.C.-ja (basist Joe Lally i bubnjar Brendan Canty) i gitaristom Anthony Pirogom.
U Vintageu je kvartet izveo dobar dio materijala s dva zajednička albuma The Messthetics and James Brandon Lewis i ovogodišnjeg Deface the Currency, koji su sigurno vrh moderne fuzije jazza i rocka. Već su početne izvedbe Deface the Currency i That Thang najavile rijedak spoj strasti i točnosti. Lally i Canty kao precizan satni mehanizam punili su zvučnu sliku punkerskom energijom i pustili Lewisu i Pirogu da raskošnom tehnikom ispune klupski prostor zvukovima čiste izvedbene genijalnosti. Ako je Lewis sa svojim plućima, brzinom i talentom fokalna točka ovog kvarteta, onda je gitarist mnogo više od Robina kolosalnom Batmanu. U jednom trenutku teškim riffovima prouzročit će seizmičke poremećaje, a potom krenuti u energičan solo koji ga definira kao velikog majstora instrumenta. Messthetics ne lutaju previše od snimljenog materijala na pločama, nema tu produženih solaža, ali način na koji donose pjesme uživo nijedan studijski producent ne može uhvatiti. Nakon uživanja u međusobnoj interakciji i dva bisa Messthetics i Lewis su ovom koncertnom iskustvu dodali pridjev – legendarno. Odgovor na pitanje iz naslova, koje sam posudio od Prljavog Harryja i blago parafrazirao je: da, da i da!
P.S. Koncertni promotor Mate Škugor (koji, također, zaslužuje da ga nazovemo legendarnim) najavio je da će ovo biti posljednje izdanje NO Jazz festivala. Razlog je manjak podrške i financiranja ovog kulturnog događaja. Kulturna scena Zagreba i Hrvatske upravo je potonula malo dublje u živi pijesak…
