Negdje u mađarskom ruralnom žitkom blatu skupina ljudi oslobođnih karaktera pokušava dodati bilo kakav smisao svom ispraznom postojanju. Njihova poljoprivredna zajednica je nestala, prekidač za preživljavanje je uključen, a sve inhibicije polako odumiru pred gotovo životinjskim instinktima. Nemoćni definirati svoje mjesto u novom koordinatnom sustavu koji ih planira izbrisati s lica Zemlje oni se, paralizirani strahom, pouzdaju u višu silu, mističnog špicla Irimiása, nekadašnjeg kolegu, okretnog u životnim labirintima poput plesača čardaša.
Kad je 1985. godine Laszlo Krasznohorkai objavio roman Sátántangó istočni blok se suočavao s demisijom, željeznu zavjesu je nagrizala korozija krize institucija i sve glasnijeg negodovanja naroda, a smrtna vura je počela otkucavati. No, tada je trebalo mnogo građanske i umjetničke hrabrosti poručiti da je gotovo i da će u alegorijskom imaginariju romana cijeli taj društveni eksperiment završiti baš poput pustih hala kombinata, blatom okruženih trošnih kuća, neurednog doktora s patološkim interesom za plitku egzistenciju suseljana, birtije u kojoj se društvo znoji uz posljednji zaluđeni tanac i paralizirajuću prazninu neizvjesnosti.
Suočen sa zeitgeistom, sve izvjesnijom propašću rigidnog sistema, najkvalitetniji mađarski filmaš (uz Miklozsa Jancsa) Bela Tarr u toj sumornoj literarnoj alegoriji raspada društva pronašao je inspiraciju za film, ali mu 1985. nisu dopustili snimati, a čitajući roman jasno je i zbog čega. Koji bi si šepajući režim s apsolutnim arbitrarnim ovlastima pucao u nogu? Čekao je Tarr, igrao iscrpljujuću igru s cenzorima i na kraju pobijedio: ideološke ograde su se srušile, donedavno monolitni sustav raspao se, a Krasznohorkaijev roman posto je prikladan posljednji tango, ne početak kraja, već kraj kraja. Tarr se početkom devedesetih primio posla, sjeo je s piscem i pažljivo konstruirao scenarij te krenuo snimati. S depresivnom crno-bijelom fotografijom, likovima nerijetko u različitim stadijima somnambuličnih stanja roman je napokon moguće doživjeti vizulano, onako kako samo iznimno talentirani redatelj može rekonstruirati kompleksne rukavce svijesti pisca. Tijekom nevjerojatnih sedam sati trajanja filma i bolno dugačkih kadrova u gledatelju se razvija snažan refleks gađenja zbog moralnog sunovrata likova, njihove naivnosti i gluposti, odnosno mistične fascinacije gledatelju krajnje suspektnim Irimiásom.
Veličina ovog dvoglavog zmaja (Krasznohorkaijevog i Tarrovog) nije samo u predviđanju neslavnog kraja naivnom vjerovanju o besklasnom društvu, oslobođenom od kapitalističkog jarma, već i u definiranju mnogo šireg pejzaža. Gledatelju i čitatelju kao da se nameće Irimiáseva elevacija u tom ruralnom mikrokozmosu. Danas ga, naime, možemo vidjeti u statusu lokalne privatizacijske zvijezde, zavaljenoga u sjedište Mercedesa, sa stabilnim vlasničkim udjelima u nekoliko manjih tvrtki i osobnim bankarom koji mu persira pri svakom susretu. Upravo je u tome veličina Satantanga i njegov slojeviti utjecaj. Gledajte i čitajte ili, možda bolje, čitajte i gledajte (možete i kao seriju u sedam epizoda po sat vremena)!
