Rat u Vijetnamu, ubojstvo Martina Luthera Kinga i Roberta Kennedyja, studentski i radnički nemiri u Parizu – 1968. godina je krvava kulminacija jednog divljeg desetljeća, ali ona je i annus mirabilis popularne glazbene kulture. Nastavljeno je širenje na nedovoljno istražena područja, a ustaljenim vozačima na soničnoj autocesti, poput The Beatlesa i The Rolling Stonesa, pridružili su se neki novi putnici u izmaglici psihodelije, rocka, folka, jazza i drugih rodova glazbe. Mnogi od njih artikulirali su izraz, koji i šezdeset godina poslije intrigira, a njihovi albumi dio su neformalnog pop-rock panteona.
Nakon konceptualnog Sgt. Peppersa iz 1967. godine, The Beatles su krenuli u svojevrsnu studijsku dihotomiju, kreirali su djela za široku publiku, ali i pjesme s kojima su okrenuli leđa toj masovki, konstantnoj potrebi da se nekome svide. Tzv. Bijeli album na dvije je ploče okupio nevjerojatnu tapiseriju stilski različitih figura, od remek-djela Dear Prudence, Harrisonove While My Guitar Gently Weeps, često obrađivane folk-rock minijature Blackbird, uvoda u hard rock i heavy metal s trunkicom psihodelije Helter Skelter, pa sve do blesavih Ob-La-Di, Ob-La-Da, Wild Honey Pie i The Continuing Story of Bungalow Bill, na albumu objavljenih u neslavnom, pretjerano žovijalnom nizu (od 4. do 6. mjesta na A strani). John Lennon je kakofoniju meditativnih misli sažeo u osam minuta gotovo neprohodnog eksperimenta Revolution 9, uljeza na albumu, osobito ako se taj beskompromisni psihodelični izdanak postavi u korelaciju sa spomenutom infantilnom poskočicom Ob-La-Di, Ob-La-Da. Međutim, sa svim nedostacima, Bijeli album je opet zbirka genijalnih ideja, koje doduše ponekad znaju skrenuti u slijepu ulicu precijenjenosti, ali su ključno utjecale na mnoge žanrove u budućnosti.
Opasni koktel The Rolling Stonesa
Tradicionalisti, The Rolling Stones, svojem su blues rock kanonu dodali ploču Beggars Banquet, a s naslovima pjesama poput Sympathy for the Devil i Street Fighting Man užarenu društvenu klimu (u Londonu se također prosvjedovalo protiv rata u Vijetnamu) preselili u sferu kulture. Unatoč pomirljivim stihovima, poput What Can a Poor Boy Do But Sing in a Rock and Roll Band u Street Fighting Man, mnogi su na Beggars Banquet gledali kao na uvredljivi koktel, dolijevanje benzina na otvoreni plamen širokopojasnih političko-socijalnih antagonizama. Danas je on dio ključnog kvarteta albuma The Rolling Stonesa, od 1968. do 1972. godine (tu su još i Let It Bleed, Sticky Fingers te Exile on Main St.), na kojima bend temelji slavu i utjecaj.
Ujesen se s posljednjim studijskim albumom Electric Ladyland oglasio gitaristički virtuoz Jimi Hendrix.
– Nama su albumi poput dnevnika i zato se radujem ovome. On obilježava važno razdoblje u mojem životu – govorio je o Electric Ladylandu svojeg Jimi Hendrix Experiencea.
Jimi je s basistom Noelom Reddingom i bubnjarom Mitchom Mitchellom psihodeliji zbrojio opasan zvuk blues rocka, a iza znaka jednakosti te jednostavne matematičke operacija stoji još jedan magnum opus. Prljavi i neobuzdani krici Fender Stratocastera, moćan i funkoidan vokal te vješta ritam sekcija u Jimijevu zaleđu stvorili su testament vremenu ekscesa, kad je glazba bila daleko od današnje ekonomičnosti. Jam Voodoo Chile rasteže se na 15 minuta, 1983… (A Merman I Should Turn to Be) ni u jednoj sekundi od svojih 13:39 minuta ne koketira s monotonijom, a Voodoo Child i obrada Dylanove All Along the Watchtower nezaobilazan su dio programa boljih radio stanica šezdeset godina kasnije.
Tvrdoglavi Van Morrison
Godinu dana prije Van Morrison je bio na pragu statusa pop senzacije i lukrativne karijere. Singlom Brown Eyed Girl doskočio je do 10. mjesta američke top liste, a vedra narav te pjesme upućivala je na razigranu i dražesnu prirodu njezina autora. Ipak, Van Morrison je bio mnogo mušićaviji i tvrdoglaviji pa u ulozi tinejdžerskog idola nije pronalazio osobito zadovoljstvo. Već 1968. se vratio s albumom Astral Weeks, zahtjevnim koktelom folka, rocka, jazza i soula te meandrirajućih pjevačkih dionica, koji okreću leđa komercijalnoj glazbi. Raspjevani mladić iz Sjeverne Irske ustupio je mjesto beskompromisnom umjetniku, simplificirani tekst o djevojci smeđih očiju zamijenili su metaforički kolaži, nekoherentne pjesničke slike začudne ljepote. Rock kritičari su u početku bili zbunjeni Astral Weeksom, ali sa svakom sljedećom godinom album je rastao sve do mitskog statusa.
Cashov zatvorski country
Početkom 1968. Johnny Cash je bio poput pokvarena kompasa, ni jedan smjer nije se činio ispravnim, problemi s drogom i niz nekomercijalnih albuma otuđili su ga od publike. Kolizije sa zakonom nisu mu bili strane, baš kao i pjevanje u zatvorima. Izdavačka kuća potisnula ga je na marginu pa se nitko nije pretjerano uzbuđivao na njegovu objavu da će sljedeću ploču snimiti u zloglasnom zatvoru Folsom. Glavno da je produkcija jeftina, da sve to ne košta puno – razmišljali su šefovi Columbia Recordsa. S vjernim Carlom Perkinsom, Marshallom Grantom, suprugom June i ostalim članovima benda Cash je u kantini Folsoma pred zatvorenicima priredio show za pamćenje, snimljen je najintenzivniji live album svih vremena, a smrzne vam se krv u žilama kad nakon stiha I shot a man in Reno/Just to watch him die, čujete odobravanje publike, klicanje zbora Folsomskih mališana, redom ubojica i najgorih prijestupnika. U toj kalifornijskoj komuni zatvorenog tipa noćili su opaki tipovi, nimalo bliski flambojantnim financijskim prijestupnicima s, recimo, istančanim interesom za preparirane egzotične zvijeri ili umjetnine. At Folsom Prison je vratio Casha na vrhove top lista i poslužio kao putokaz brojnim country pjevačima u daljnjem definiranju outlaw podžanra.
Novo definiranje tradicije
The Band i The Byrds su 1968. preusmjerili rock na kolosijek roots rocka i countryja na ključnom albumima Music From the Big Pink i Sweetheart of the Rodeo. Nakon te dvije ploče nitko se više nije sramio svojem rock zvuku dodavati country ili prizvuke Appalachian gorja, a bendovi poput The Eaglesa kasnije su na uprošćavanju koncepta country-rocka zaradili stotine milijuna dolara. Netko je trebao biti prvi, a The Band su s prvijencem pokrenuli zadivljujuću karijeru, dok su The Byrds s Rodeom otuđili svoje dotadašnje fanove i razljutili tradicionalnu country zajednicu (u Nashvilleu su smatrali da hipiji ne mogu svirati country glazbu).
Ta 1968. dala nam je izvrstan album Lady Soul Arethe Franklin, genijalnu englesku pastoralu The Kinks Are the Village Green Preservation Society The Kinksa, naivno pop savršenstvo Odessey & Oracle The Zombiesa, spektakularan vudu rock obred Gris Gris legende New Orleansa Dr. Johna te psihodeličnu simfoniju Small Facesa Odgen’s Nut Gone Flake. Možda je najbolje konkluziju jednoj kaotičnoj godini s transcedentnim umjetničkim dosegom prepustiti jazz umjetniku Peteru Brotzmannu i njegovoj ploči Machine Gun, veličanstvenoj kakofoniji užasa, kao refleksiji na sve što se tada događalo u svijetu.
