Kad neko hrvatsko državno tijelo odluči da više neće davati poticaje na kupnju hibridnih vozila to na fluidne tokove svjetske autoindustrije ima gotovo neznatan utjecaj.
– Zamislite u hrvatskoj više ne sufinanciraju hibride – na sastanku Upravnog odbora nekog važnog proizvođača rekao bi jedan nižerangirani direktor, negdje u drugom redu dvorane.
– Tko, što, gdje – odgovorio bi mu direktor prodaje.
Šalu na stranu, ali malo smo tržište, pa naši potresi gotovo da i ne izazivaju seizmičku aktivnost na mjestima gdje se uređuju pravila automobilske industrije. Kad, međutim, britansko Ministarstvo prometa i Ured za automobile niske emisije (imaju i to, nemojte samo nama predbacivati Benderovsku birokratsku maštovitost) odluče da od 9. studenoga više neće izdavati poticaje za plug-in hibride i da će smanjiti poticaje za električna vozila sa 4500 funti na 3500 funti, onda se na istom onom Upravnom odboru znoje dlanovi, a nama prosječnim konzumentima iznad zbunjenih glava pali se još jedan upitnik: ima li uopće konzistentnosti u današnjoj prometnoj politici?
Ta odluka konkretno znači manje plug-in hibrida i električnih automobila na cesti, a istovremeno i manje novca za razvoj takvih vozila, pa je nejasan stav europskih tijela i Brexit britanske vlade o forsiranju čišćeg transporta i, nasuprot tome, odluka koje dokidaju financijsku isplativost kupnje jednog takvog vozila. U tom zapletu dostojnom romana Kvaka 22 gube svi: vozači željni nekog automobila s baterijama i proizvođači željni zdravih prodajnih brojki koje bi ih motivirale da ulažu dodatne stotine milijuna eura, funti ili dolara u razvoj električnih vozila ili plug-in hibrida kao neke prihvatljive opcije. Znamo da su političari spremni usložniti i recept za jaje na oko, ali s jedne strane proklamirati čisti transport, a s druge odbiti sudjelovati u tom financijski zahtjevnom projektu – e to nije dobro!
