Hrabri ljudi koji su zbog dobrih djela riskirali život

Potkraj prošle godine svi su mediji prenijeli vijest da je anonimni mladić stavio život na kocku kako bi uhvatio naoružanog pljačkaša pošte. Bilo je to u Golikovoj ulici u zagrebačkom Voltinu naselju, ulici koja ime nosi upravo po heroju Dragutinu Goliku. Podsjetimo se, taj bivši hrvatski branitelj goloruk se suprotstavio pljačkašima banke u ulici koja danas nosi njegovo ime i pritom je teško ranjen, a od posljedica je nakon duge agonije preminuo.

Ovaj 23-godišnjak, koji je lani, 15. prosinca, u Golikovoj ulici uhvatio pljačkaša pošte, samo je, nasreću, lakše ozlijeđen, a Hrvatskoj pošti ostaje briga kako stati na kraj prepadima, jer je ista pošta opljačkana i mjesec i pol prije spomenutog razbojstva.

Zbog skromnosti neustrašivog mladića ili nekih razloga istrage, s njim nam policija nije mogla omogućiti razgovor, ali potražili smo neke druge ljude koji su bez mnogo razmišljanja učinili nešto hrabro, što mnogi vjerojatno ne bi nikad napravili. Zaključak je jednostavan – heroji su tu među nama, samozatajni i spremni žrtvovati se za druge.

Gojko Jeličić, umirovljeni policajac: Potjera za lopovom

Jedan od njih je Gojko Jeličić, 57-godišnji umirovljeni krim-policajac iz Zagreba. On se prije nekoliko godina, kad je već bio u mirovini, hrabro dao u potjeru za pljačkašem Hrvatske lutrije na zagrebačkoj Savici, a da je sve bilo samo ne bezopasno govori činjenica da je pljačkaš kod uhićenja zapucao i na pristigle naoružane policajce te je jednom metak okrznuo glavu!

– Bilo je rujansko predvečerje. Stajao sam na ulici pokraj poslovnice Lutrije u društvu jednog aktivnog kolege policajca koji tad nije bio na dužnosti. Odjednom sam u poslovnici ugledao prizor i nisam mogao povjerovati: čovjek drži pištolj uperen u ljude! Još se nisam ni snašao, a razbojnik je istrčao s pištoljem u jednoj, a torbom s plijenom u drugoj ruci i dao se u bijeg. U tom trenutku nisam ništa posebno razmišljao i vagao: postupio sam instinktivno i krenuo za pljačkašem. Moj kolega je ostao negdje iza mene, a ja sam se sam dao u potjeru za njim. Istodobno sam odmah mobitelom nazvao policiju i rekao što se zbiva te u kojem smjeru počinitelj bježi. Dok sam ga tako ganjao, on je ubrzo postao svjestan da trčim za njim. Udaljenost između nas nije bila velika i nije mi bilo svejedno hoće li zapucati za mnom, a posebno sam se zabrinuo kad je ušao u pothodnik na Držićevoj, a ja za njim. Naime, na izlazu iz pothodnika mogao me dočekati kako je htio i opaliti prema meni. Ipak, nastavio sam ga progoniti sve dok on nije došao do stajališta taksija i sjeo u automobil taksista Zlatka Jovanovskog. Zlatku je jurnjava bila sumnjiva, ali je taj trenutak krenuo, no tad su stigli i policajci te stali pred taksi. Zlatko je stao, a razbojnik se okrenuo prema policajcu koji je stajao pokraj vrata, zapovjedivši pljačkašu da izađe, te je kriminalac tad zapucao i na policajca. Nakon što je jedan metak policajca okrznuo, drugi je probio prozor u susjednoj zgradi i uletio čovjeku koji je mirno gledao televiziju u stan. Tad smo svi zajedno uspjeli svladati napadača – ispričao nam je Gojko Jeličić.

Na pitanje što mu je prošlo kroz glavu prije nego što je goloruk krenuo u potjeru za čovjekom s pištoljem, umirovljeni policajac kaže da je reagirao potpuno instinktivno, valjda i zbog prirode posla koji je radio prije umirovljenja. Jednostavno ga je nešto u njemu natjeralo da odmah krene za razbojnikom, ne razmišljajući o mogućim posljedicama.

– Ipak, bilo bi krivo reći da sam pojurio grlom u jagode, ne razmišljajući o svojoj sigurnosti. Kaže se: ‘Jednom policajac, uvijek policajac’, pa sam i ja tijekom potjere primijenio sve mjere opreza koje sam naučio u službi. Laik se vjerojatno ne bi znao tako čuvati i zato policija opravdano savjetuje običnim građanima da se ipak ne upuštaju u ovakve okršaje s naoružanim kriminalcima koji ne prežu od toga da povuku obarač – dodao je simpatični Gojko.

Ipak, Gojko Jeličić nikad nije požalio što je one rujanske večeri hrabro potrčao za razbojnikom i omogućio policiji da ga uhvati, što se bez njega gotovo sigurno ne bi tako brzo dogodilo. Ovaj umirovljeni čuvar zakona kaže da bi i opet učinio isto, jednostavno jer je to u njemu: i hrabrost, i osjećaj za pravdu, i shvaćanje dužnosti – kako profesionalne, tako i građanske.

Filip Čargonja, fotograf, redatelj i putopisac: Izvukao utopljenika iz Save

Hrabar i human čin napravio je i samozatajni fotograf, redatelj i putopisac Filip Čargonja (36), rođeni Riječanin sa zagrebačkom adresom, koji često putuje u Indiju. On je prije dvije godine spasio život muškarcu u pedesetim godinama, bivšem branitelju, koji je u jednom depresivnom trenutku skočio s mosta u Savu. Zanimljivo je da se nikad kasnije nisu vidjeli, a prigodu da se ipak susretnu Filip je dobio upravo nakon naše molbe policiji da porazgovaramo o tom događaju – tad je Filipu obećano da će ga ‘spojiti’ s čovjekom koji mu duguje trajnu zahvalnost.

– Jako mi je važna duhovnost i rado se opuštam meditirajući uz Savu, na stubama kraj pješačkog mosta. Tako je bilo i tog sunčanog popodneva 27. siječnja 2016. Dok sam sjedio na obali, odjednom sam čuo težak pljusak, kao da je neka velika vreća pala u Savu. Pogledam malo bolje i vidim čovjeka u rijeci: glavu je uspio držati iznad vode, a rukama je zamahivao na sve strane. Čak mi se činilo da i meni maše – počeo je priču Filip Čargonja.

Još se nije ni snašao od iznenađenja, bio je potpuno zbunjen, a kroz glavu mu je u jednom trenutku prošla misao da on tu ne može učiniti ništa. Ipak, tu pomisao nikako nije mogao prihvatiti, čak se posramio i bilo mu je potpuno neprihvatljivo da čovjek strada u njegovoj prisutnosti. Tako je  već idućeg trenutka potrčao uz obalu, ne ispuštajući iz vida čovjeka kojeg je voda nosila prema željezničkom, Hendrixovu mostu. Grozničavo je razmišljao koga nazvati – policiju, vatrogasce, koji je čiji broj…

– Tamo je kraj stupova neko šiblje, pa sam se nadao da će ga rijeka nanijeti na te naslage i tamo zadržati. Međutim, čovjek je otplovio dalje, a više se nije vidjelo mahanje rukama. U jednom trenutku više nisam opazio ni glavu izvan vode – govori nam mladić.

Tad se ipak i njemu i čovjeku u vodi malo osmjehnula sreća, jer je struja počela nositi unesrećenika sve bliže obali. Filip je prišao sasvim do rijeke, a kad se beživotno tijelo još više približilo, bez puno razmišljanja je kraj veslačkog pontona zakoračio u vodu. Gazio je sve dublje prema osobi koju je svim silama nastojao spasiti. Bio je do pasa u vodi kad je uspio dohvatiti čovjeka i počeo ga vući iz Save.

– Bio je strašno težak. Nije davao znakove života, a lice mu je bilo potpuno plavo. Bio je hladan, a na glavi je imao neku kvrgu, masnicu. Uplašio sam se da ga neću moći izvući, ali malo-pomalo pošlo mi je za rukom dovući ga do obale i izvući na suho. Počeo sam mu davati umjetno disanje. Onako uzbuđen, nisam to mogao raditi u nekim pravilnim razmacima upuhivanja i masaže srca, nego sam sve činio gotovo instinktivno. Čovjek je došao k sebi, izbacio je iz sebe dio tekućine i počeo grgljati, a tad sam ga okrenuo na bok i izvukao mu jezik, da se ne uguši. Ostavio sam ga tako na trenutak i potrčao prema nasipu. Gore sam ugledao neke ljude i počeo na sav glas zvati u pomoć, vičući da imam utopljenika. Onda sam se vratio do čovjeka, a neki ljudi su mi pritrčali u pomoć. Nije prošlo dugo te su se stvorili policija i Hitna pomoć. Unijeli su čovjeka u vozilo, a mene su isto povezli u bolnicu, da dođem k sebi. S policijom su došli supruga i sin unesrećenika. Objasnili su da je bio na nekom skupu svojih kolega branitelja i tko zna što ga je bacilo u depresivno raspoloženje do te mjere da je odlučio skončati. Nasreću, to mu na kraju ipak nije pošlo za rukom – ispričao je spasilac.

Filip kaže da se sve događalo tako brzo da se nije ni stigao uplašiti za svoju sigurnost. Kaže da zapravo nije svjesno odlučio ići spašavati čovjeka, nego više instinktivno, bez svoje kontrole, vođen nekom drugom, ‘višom’ rukom.

– Ne osjećam se kao netko tko je nekome spasio život. Više sebe shvaćam kao instrument koji je čovjeku pomogao i spasio ga. Taj događaj me podsjetio na vlastitu bespomoćnost. U nama se pale mehanizmi po kojima smo dotad djelovali, u tom trenutku važniji je karakter nego razum – dodaje Čargonja.

On ne misli da je napravio nešto herojsko, čak misli da bi većina ljudi postupila na isti način. Čak donekle smatra da čovjek pohita u pomoć jer ne može prihvatiti vlastitu pasivnost, pa i odgovornost za propuštenu priliku da pomogne.

– Vjerujem u ljudsku dobrotu i mislim da prirodno želimo pomoći drugome. Mislim da za ovakav čin treba biti prije human nego hrabar. Nažalost, u današnjoj jurnjavi i životnoj utrci ponekad nam se čini da drugi nisu toliko važni. Ipak, kad se nađemo u takvoj situaciji, često ipak odlučimo pomoći, naša najbolja priroda dođe u prvi plan. Život je neprocjenjiv, a svaki trenutak života je poklon i za nečiji život se zaista isplati izložiti opasnosti – kaže taj riječki Zagrepčanin, koji nije nimalo zamjerio čovjeku kojeg je spasio što mu se nije kasnije javio.

– Sigurno mu nije lako i ja ga razumijem, uopće ga ne osuđujem. Naprotiv, želio bih da se sad, na moju inicijativu, ipak nađemo, popričamo uz kavu i da čujem kako on gleda na sve to, ali i na svoj život ubuduće – zaključio je Filip Čargonja.

Matej Brekalo, vozač: Jedini stao pomoći unesrećenima u gorućem autu

Zahvalnost je u dva navrata Samoborcu Mateju Brekalu (38) izrazila žena koju je spasio skupa s četvero njezine djece tog 31. srpnja 2016. Oko 15 sati na autocesti Rijeka – Zagreb ispred tunela Tuhobić, Matej je stao i iz gorućeg auta izvukao djecu te dao sve od sebe da ugasi požar. Bio je jedini koji je stao te pružio ženi i njezinoj djeci pomoć, spasivši ih, a pritom je i svoj život stavio na kocku.

– Vozio sam kamionom prema Zagrebu i ugledao kako ispred mene na zaustavni trak staje Peugeot 206, a iz njega suklja dim. Vozačica je upravo izašla i krenula otvoriti poklopac motora, na što sam joj bjesomučno zatrubio neka to ne radi, jer zbog dotoka kisika može doći do eksplozije. Ona me poslušala, a ja sam, čim sam zaustavio kamion, pojurio do djece koja su već bila sva u dimu i sve četvero ih izvukao iz auta te odveo iza ograde, da ne stradaju od jurećih automobila. Za to vrijeme vozači su tutnjali kraj nas, a nitko nije pokazivao volju da se zaustavi – počinje priču ovaj profesionalni vozač kamiona, koji već 15 godina radi na međunarodnim relacijama.

Kad je izvukao djecu, potrčao je u svoj kamion po dva aparata za gašenje požara i počeo gasiti, ali je to išlo teško jer je gašenje onemogućavao jak vjetar koji na tom dijelu autoceste stalno puše.

– Vatra se iz motora širila na podvozje auta, pa sve do stražnjeg kraja. Dok sam tako gasio, gušeći se u dimu i svaki čas zastajući da uhvatim zrak, od vrućine su počele jedna za drugom uz prasak pucati gume. Postojala je velika opasnost da auto eksplodira, ali o tome nisam puno razmišljao. Tad je od vrućine popustila i ručna kočnica te je auto krenuo unatrag. Vozačica je stala iza njega i zadržala ga koliko je mogla, a ja sam pod kotač ubacio jedino što sam imao, aparat za gašenje, ali kako je okrugao, samo je malo usporio auto jer je brzo iskočio. Preplašio sam se da gorući auto ne udari u moj kamion parkiran iza njega, jer bi tad doista moglo biti svašta (uz ostalo, bio je natovaren s 19 tona kartona), pa sam otrčao u kamion i pomaknuo ga unatrag – govori dalje Brekalo.

No tad je nastupio drugi čin drame: auto je klizio unatrag i skrenuo na oba kolnička traka te se na kraju zabio u središnju ogradu. Za to vrijeme, drugi automobili su i dalje jurili te u slalomu izbjegavali pomahnitalu buktinju. Nitko nije pokušavao stati, a neki su mobitelima snimali što se zbiva. Jedan kamper sa starijim bračnim parom doslovce za milimetar je izbjegao sudar – Matej je vidio preneražena lica vozača i suvozačice dok su se primicali gorućem vozilu.

– Na kraju je ipak stao jedan kamion, pa sam potrčao uzeti još jedan aparat za gašenje, ali ni s njim nisam uspio spasiti auto i obuzdati plamen. Tad su već došli vatrogasci koji u neposrednoj blizini, nasreću, imaju bazu, pa su napokon zatvorili promet i ugasili požar – ispričao je Matej Brekalo.

On je, kaže, reagirao instinktivno i automatski odlučio stati i pohitati u pomoć ženi s djecom u gorućem vozilu, a dok je pomagao nije ga bilo strah. Kaže da bi to opet napravio i misli da je to dužnost svakoga tko se zatekne pokraj unesrećenih.

Unatoč junačkom činu, sebe ne smatra herojem. Ipak, kako je i sam već 15 godina na cesti, kaže da većina ljudi ne odlučuje pomoći, nego iz tko zna kojih razloga idu svojim putem.

– Vjerojatno čekaju da pomogne netko drugi. Zamislite da ste na plaži i da se netko počne utapati. Ljudi bi stajali i čekali te se ogledavali ide li tko po pomoć, a tek kad bi netko krenuo, pohitali bi i neki za njim. Tako je bilo i ovdje, s tim da meni nije nitko pomogao jer su valjda vidjeli mene da gasim i zaključili da ću se ja pobrinuti za to, a oni mogu dalje – razmišlja Brekalo.

Kako je i sam profesionalni vozač, Mateju se dogodilo da je jednom vozeći hladnjaču ostao bez goriva i stao mu je češki vozač kamiona, bez razmišljanja mu natočivši gorivo iz kanistera u spremnik. Dakle, pozitivnih primjera ipak ima.

Kao i naš prvi junak Gojko Jeličić, i Matej Brekalo je dobio nagradu Ponos Hrvatske. Tom prigodom ga je nazvala žena koju je spasio i ponovno mu se zahvalila. Nažalost, mnogo puta heroji ne dobiju ni riječ hvale, jer čovjek je tako rječit kad traži pomoć, a često tako nijem kad se treba sjetiti onoga koji mu je pomogao i barem s nekoliko riječi izraziti zahvalnost.