Mala početna ulaganja u posao, za naše prilike značajna protupravno stečena imovinska korist i gotovo nikakva opasnost od sankcioniranja učinjenog djela. Ovo je ukratko okvir u kojem egzistiraju svi koji u Hrvatskoj smanjuju broj prijeđenih kilometara na vozilu samo s jednim ciljem – obmanuti kupca pri prodaji i zaraditi. Na forumima se bez prikrivanja razmjenjuju podaci o tvrtkama i pojedincima koji to rade, raspituje se o cijenama, a dobar dio vozača je, ako ništa drugo, barem čuo ili zna nekoga tko je na taj način prodao automobil. Pojava je očito pustila duboko korijenje, a zakonodavac se ponaša kao da ne postoji.
Do podataka o kojim je štetnim iznosima riječ i koliki je postotak rabljenih vozila na našem tržištu s falsificiranim brojčanicima nije moguće doći.
Prema MUP-ovoj statistici, takvi podaci uopće ne postoje, i to iz jednostavnog razloga. Izrijekom ovo djelo nije opisano ni u jednom članku Kaznenog zakona ili bilo kojeg drugog zakona, teško ga je otkriti, a onda i dokazati. To ipak ne znači da ne postoji zakonska osnova za tužbu ili kazneno gonjenje, no o tome poslije. Slična situacija vlada i u drugim zemljama Europske unije koje su ipak svjesnije problema i polako u svoje zakonodavne okvire uvode odredbe koje kriminaliziraju ovakve prijevare. Primjerice, u Belgiji se za ovakvo djelo može dobiti novčana kazna od 55 do 17.500 eura i kazna zatvora od jednog mjeseca do jedne godine. U Njemačkoj je predviđena kazna zatvora do jedne godine, no samo ako se dokaže očita namjera. A to je ponekad gotovo nemoguće.
U Njemačkoj svako treće vozilo s namještenom kilometražom
Europske statistike su također raznolike i uglavnom u sferi procjena. Tako u Njemačkoj, iz koje se u Hrvatsku uvozi veliki broj rabljenih automobila, policija procjenjuje kako je svako treće rabljeno vozilo prodano s lažnim brojem prijeđenih kilometara, a konzervativne procjene govore kako se prouzročena šteta u Luksemburgu, Francuskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj kreće od 1,5 do 2,9 milijardi eura na godinu. Pri tome, štetu ne trpe samo fizičke osobe, krajnji kupci, nego i leasing društva, pa i proizvođači. Primjerice, ako pri otplati posljednjeg anuiteta korisnik leasinga ne želi daljnje financiranje i vraća korišteno vozilo, naplatit će mu se svaki prijeđeni kilometar više od ugovorenog. Kako se takva vozila moraju održavati u ovlaštenim servisima, veće manipulacije nisu moguće, no već i “skidanje” 10-15.000 kilometara, koliko se obično napravi između dva obvezna servisa, može oštetiti leasing kuću za najmanje 3000 eura.
S druge strane, proizvođači također imaju interes stati na kraj prevarantima jer ne samo da trpe materijalnu štetu zbog, primjerice, neosnovanih jamstvenih zahtjeva, nego gube i ugled kod stranaka koje su uvjerene da je kvar stvar manjkave kvalitete i propusta u proizvodnji, a ne posljedica istrošenosti prikrivene lažnim brojem prijeđenih kilometara. Upravo stoga sa svakom novom generacijom automobila dolaze i sofisticiraniji sustavi za pohranu i točno utvrđivanje broja prijeđenih kilometara. Najlakši plijen za hakere su vozila kod kojih je broj kilometara pohranjen samo u jednome modulu, obično onom instrumente ploče. Hakira li se taj modul, jedini način kako otkriti prevaru je provjera postojećih podataka u ovlaštenim servisima ili onih Centra za vozila Hrvatske. Problem je što se vozila obično održavaju u ovlaštenim servisima tek nekoliko godina, do isteka jamstvenih rokova, nakon čega im se gubi svaki trag. Također, na godišnjem tehničkom pregledu evidentira se stanje brojača kilometara, a ne eventualne manipulacije s njim. Stoga potvrda koju CVH može izdati na zahtjev stranke (treba priložiti važeći identifikacijski dokument i prometnu dozvolu ili knjižicu vozila), a stoji 25 kuna, služi tek kao indicija. Analizirajući potvrdu, kao i stvarno stanje na instrumentima vozila može se zaključiti postoji li logičan slijed prijeđenih kilometara tijekom prethodnih godina. Važno je napomenuti da za uvezena vozila, koja nisu obavljala tehnički pregled u RH, nije moguće izdati takvu potvrdu. Postavlja se pitanje što proizvođači, ali i zakonodavac mogu učiniti da zaštite potrošače? Prvi korak je obeshrabriti amatere, vlasnike vozila koji po principu svi to rade pa ću i ja danas plaćaju tristotinjak kuna za namještanje broja kilometara prije daljnje preprodaje. Toj su praksi proizvođači doskočili pohranjivanjem broja kilometara na više različitih modula na vozilu, čime se posao prevarantima bitno komplicira.
Podaci o kilometraži na dva mjesta
Renault je primjerice već 1998. godine na nekim svojim vozilima počeo snimati broj prijeđenih kilometara na dva mjesta u vozilu, armaturnoj ploči i središnjoj jedinici, što znači da je potrebno vratiti kilometre na obje jedinice, a to često nadilazi znanje i mogućnosti opreme amatera. Kod Opelovih automobila podatak o prijeđenim kilometrima vidi se na instrument ploči, uz istodobnu pohranu u memoriji CPU-a (Central Processor Unit) i na BCM-u (Body Control Module). U slučaju smanjivanja prijeđenih kilometara u instrument ploči, stvarno stanje je moguće provjeriti testiranjem pripadajuće centralne jedinice. Ipak, ako netko hakira sva računala u kojima je pohranjen podatak o ukupno prijeđenoj kilometraži, dijagnostički uređaj neće moći očitati stvarno stanje. Uz to, proizvođači sve više uvode tvz. elektroničke knjižice održavanja vozila pomoću kojih se evidentira broj prijeđenih kilometara pri svakom posjetu servisu. No kad ti posjeti izostanu, podaci postaju nevjerodostojni. Iz razgovora s nekim od predstavnika tehničkih službi pojedinih marki jasno je da ne žele otkriti sve karte niti izaći uvijek u susret stranki. Naime, ako je automobil održavan u njihovoj mreži, u pravilu nema problema, ali tada uglavnom nema ni prevare. Podatke čuva servis i jednostavno ih je usporediti s onima na vozilu. S druge strane, ako se vozilo pojavi nakon pet godina izbivanja u ovlaštenom servisu kako bi se testiranjem različitih modula provjerilo pravo stanje, stranka može ostati uskraćena za informaciju. Prije svega, ako su hakirani svi moduli dostupni servisu, tu priča završava. Ako i nisu, nije realno očekivati da će svatko htjeti izaći u susret stranki koja se pojavila prvi put u servisu sa željom da se utvrdi je li prevarena prošlu subotu na Jakuševačkom sajmu ili ne. Uvijek postoji opasnost da servis bude uvučen u sudski proces, a to nitko ne želi. Neki premium modeli imaju podatke u dodatnim modulima (nešto poput crnih kutija), no njih može dešifrirati samo proizvođač, i to je opcija koju koriste samo kad se pojave kao stranke u sudskom sporu.
Jedino privatna tužba
Pravno gledano, vraćajući se na početak priče, djelo kao što je vraćanje kilometara s namjerom prodaje vozila i stjecanja imovinske koristi ne postoji u našem zakonodavstvu. Kako je ovdje uglavnom riječ o pribavljanju manje imovinske koristi, jedini način kako pokrenuti kazneni postupak je podizanje privatne tužbe i vještačenje vozila u sudskom postupku. Ako je kupoprodaja izvršena između pravne i fizičke osobe, za što fizička osoba ima valjani račun, prijavu može podnijeti Državnom inspektoratu, Sudovima časti itd. Sve u svemu, postupak nije jednostavan, pa je naš savjet da pri kupnji dobro otvorite oči i iskoristite mogućnosti koje su relativno lako dostupne: zatražite potvrdu CVH i analizirajte podatke, servisnu knjižicu provjerite u ovlaštenom servisu i ako možete zatražite dijagnostičku obradu u ovlaštenom servisu. Posumnjate li, jednostavno odustanite od kupnje. Ako kupite vozilo i shvatite da ste prevareni, unajmite dobrog odvjetnika i naoružajte se strpljenjem. I novcem.
