Egzotičnih zanimanja posebno je mnogo na Zapadu, prvenstveno u Americi, ali i kod nas ima zanimljivih ljudi koji se bave nečim što radi malo tko ili nitko. Jedan od takvih je dr. sc. Nikola Tvrtković iz Zagreba, biolog i speleolog, 18 godina ravnatelj Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, a danas vrlo aktivni umirovljenik. Doktor Tvrtković je stručnjak za sisavce, a u našoj priči se našao jer je posebno vješt s jedinim letećim sisavcima – šišmišima. Naime, gospodina Tvrtkovića zovu mnogi ljudi kojima u stan uleti šišmiš ili čitava kolonija tih krilatih stvorenja. On smireno dolazi i poskida šišmiše, oslobodivši dotičan stan ili kuću neželjenih gostiju.
Dr. sc. Nikola Tvrtković: Lovac na šišmiše
– Za šišmiše sam se zainteresirao još kao asistent na PMF-u kod prof. dr. Beatrice Đulić, koja se puno bavila njima. Pokazalo se, posebno na terenima, da sam i vrlo vješt u hvatanju tih životinja. Radeći u Muzeju ponovno sam se počeo više baviti šišmišima pa sam s kolegama oglasio da nas ljudi mogu pozvati ako im se šišmiši nasele u stanu. I tako je počelo. Već 20-ak godina kupim šišmiše i mnogo puta sam išao u stanove, kuće ili razne ustanove. Recimo, posebno su se često šišmiši zadržavali u bolnici Rebro – govori simpatični umirovljenik.
Doktor Tvrtković kaže da šišmiši najčešće ulete u stan krajem ljeta. Obično je to jedan, najčešće još mlad i neiskusan, ali zna ih biti više, sedam-osam, a ponekad i cijele kolonije od dvadesetak. Inače ih u kolonijama u prirodi obično ima stotinjak, ali i više. Šišmiš je, kaže dr. Tvrtković, neopasna životinja i puke su predrasude da će se zaplesti u kosu. Potencijalno, kao i sve toplokrvne životinje, može prenositi neke bolesti, pa i bjesnoću, ali doktor Nikola u našim krajevima ne zna za takav slučaj. Naprotiv, šišmiši su korisni jer se hrane kukcima pa održavaju biološku ravnotežu.
– Kad me ljudi pozovu, kažem im da ostave prozor otvoren i da će šišmiš za dan-dva vjerojatno sam odletjeti. Ako inzistiraju da dođem, a posebno žene znaju biti jako uplašene, ili je šišmiša više, poskidam ih prstima ili ih uhvatim mrežom poput one za leptire. Koji put se zavuku na nepristupačna mjesta, iza karniša, pa se penjem na ljestve ili negdje iza namještaja, iza peći te koristim i spravu koja se zove Bat-detector (detektor za šišmiše) koja njihove ultrazvučne valove pretvara u nama čujne zvukove. Tako ih lociram‘i skupim, a poslije ih pustim u prirodu – govori ovaj Zagrepčanin.
Šišmiša u Hrvatskoj ima čak 34 vrste i svi su zaštićeni. Na selu rado žive u stajama, u prirodi u rupama u drveću, a u gradu po tavanima, pod crijepom i u raznim šupljinama.
Dubravko Balaško (44) i Bernard Borković (40): Posao na 220 metara od tla
U ekstremnim okolnostima rade Dubravko Balaško (44) i Bernard Borković (40), mehaničari-monteri tvrtke Odašiljači i veze, koji se brinu o antenama i odašiljačima na TV tornjevima i drugim objektima. Svim Zagrepčanima i gostima grada toranj na Sljemenu je uobičajeni dio vizure glavnoga grada, ali malo tko se zapita kako je to penjati se na vrh njegove antene, na visinu od 169 metara iznad vrha Medvednice. Već kad dođete na terasu na visini od 92 metra čini vam se da ste u oblacima, a tamo tek počinje dio tornja u koji dalje idu samo najstručniji i najodvažniji.
– Montiramo i održavamo antenske sustave. Idemo na visine od 10 do 220 metara, koliko je visok odašiljač Belje u Baranji. Fizički je najteže u našem poslu penjanje i gore rad na opremi. Imamo najsuvremeniji profesionalni pojas za rad na visini, sličan je alpinističkom, ali ima dodatne dijelove. Oprema je teška do deset kilograma. Osoba se ne smije bojati visine, mora biti u dobroj fizičkoj kondiciji i sto posto zdrava. Zato idemo redovito na detaljne liječničke preglede – govore monteri.
Nakon godina rada njima je, kažu, svejedno sjede li u sobi ili na visini od 200 metara.
– Pola naših zahvata radi se u ekstremnim uvjetima, recimo zimi, kad je vani minus 16 i olujni vjetar ili ljeti kad nas prži sunce… Gotovo uvijek smo izloženi vjetru. Znamo naći gnijezda sokolova i jastrebova, a jednog kolegu je napao galeb jer mu je dirao gnijezdo – govore monteri.
Nema objekta u Hrvatskoj na kojem ne rade – Sljeme, Kalnik, Lička Plješivica, Ćelavac, Biokovo… Sljeme im je matični objekt, on je najveći u Hrvatskoj prema broju uređaja i pokriva trećinu države. Treći je po visini, iza Belja i Borinaca (200 m). Najekstremni su zbog vremenskih uvjeta Biokovo i Lička Plješivica. Zimi, kad su zametene ceste, nekad treba dugo pješačiti do njih, zato je tvrtka kupila troje motornih sanjki. Da se izbjegnu ekstremni vremenski uvjeti, redoviti periodični pregledi se obavljaju od proljeća do jeseni, a zimi su samo intervencije zbog kvarova.
– Na sljemenski toranj godišnje se penjemo tridesetak puta. Nikad ne ide samo jedan čovjek gore, uvijek barem dvojica, da mogu pomoći jedan drugome. Na vidikovcu na visini od 92 metra ulazimo u cjevasti metalni dio tornja koji u sredini ima ljestve i penjemo se gore. To je jako klaustrofobično jer je to vrlo uska cijev. Jedva se prolazi, a jako je visoka, osamdesetak metara. Takav je princip i na Srđu, Ličkoj Plješivici, Ćelavcu te Učkoj – objašnjavaju nam Dubravko i Bernard.
Njihov je posao takav da su stalno u opasnosti. Nemaju pravo na pogrešku, a ako se krivo zavežu ili oštete uže, to je kobno. Lani je njihov kolega poginuo na Pagu. Radio je s fleksericom i prerezao si je uže koje ga je držalo te je pao s desetak metara visine.
– Osim opasnosti od pada, moramo paziti da nas jače ne udari oprema koja se diže gore, ali modrice su uobičajene. Opasno je i zračenje, stalno smo u njegovu polju, iako nema službenih dokaza da ono štetno djeluje. Nažalost, naš posao u Hrvatskoj nije priznat, nemamo beneficirani staž, ali barem je plaća solidna, redovita i sigurna – kažu momci.
Između njih desetak u ekipi vlada velika povezanost jer su često zajedno na putu i više dana, pa su snažna prijateljstva, a ima i kumstava.
– Unatoč svemu, volimo svoj posao. Dinamičan je, zabavan, puno se putuje, uvijek se nešto novo dogodi, svaka situacija je drugačija. Često moramo improvizirati, svaki put je neka druga priča. Ne idemo mrzovoljni na rad, iako se, kad smo na stupu na minus dvadeset i ledenom vjetru, ponekad pitamo što nam to treba – rezimiraju Balaško i Borković.
Nedjeljko Babić: Jednostavno – ljubavni gangster!
A u našoj šetnji od jednog do drugog neobičnog zanimanja došli smo i do bračnog posrednika. I dok su mnoge agencije za bračno posredništvo u nas proteklih godina ugašene, čelnik Kontakt agencije Nada i sigurno najpoznatiji hrvatski bračni posrednik, Nedjeljko Babić iz Runovića kraj Imotskog, ne zna za krizu. Naime, u Hrvatskoj je toliko samaca da će za njega uvijek biti posla, iako radi taj posao već trideset godina i zaslužan je, kaže, za 335 bračnih parova!
Vodeći statistiku o svojem radu, gospodin Nedjeljko reći će vam da je bio više od 60 puta u novinama, nabrojat će vam naizust sve one TV emisije u kojima je gostovao, a posebno će dugo pričati o tome kako je Nebojša Slijepčević o njemu snimio hvaljeni dugometražni dokumentarni film Gangster te voli, nazvan prema njegovu nadimku. Naime, svatko u Imotskoj krajini ima nadimak, a Nedjeljko je svoj dobio još kao mlad u vojsci u Zadru. Bio je jako snalažljiv pa mu je jedan vojnik Zagorac rekao: ma, pravi si gangster! I tako je ostalo. Dapače, gospodin Babić kaže da je i lik provokadžije kojeg u filmu Oprosti za kung fu glumi Vedran Mlikota zapravo – on.
– Nekad sam bio drvodjelja i parketar, zapravo umjetnik u drvu, ali umjetnost je i spajati ljude. Moraš biti rođen za to – kaže odmah Nedjeljko Babić, koji je s vremenom vidio da mu spajanje srodnih duša odlično ide te se sasvim bacio na popravljanje demografske slike Hrvatske.
Naime, kaže da mu je strašno što je ta situacija jako loša i da svoj poziv shvaća tako da pomaže pojedincima, ali i cijelom narodu.
– Dobar posrednik mora biti dobar psiholog. Ja kažem da treniram žene i muškarce kao što Ćiro Blažević trenira nogometaše, samo je zato što radim s oba spola moj posao i teži. Treniram ih kako doći do cilja, dakle do veze i braka. I nakon ženidbe bdijem nad njima i pomažem ako dođe do razmirica – kaže gospodin Nedjeljko.
Nedjeljko Babić traži usamljenim ženama i muškarcima srodne duše ili im pomaže da se približe onima koji im se sviđaju. Priprema ih za prvi susret, govori kako trebaju razgovarati i slično. Često je i prisutan na prvom sastanku potencijalnog para.
– Učim muškarce da trebaju što kraće dogovoriti prvu kavu, nikako ne govoriti o svojim problemima. Neka pozovu izabranicu na susret riječima: dođi, imam ti nešto zanimljivo ispričati, imam poklon za tebe i slično. I u ljubavi treba taktika! Ja kažem da je dopušteno malo i lagati – podučava Gangster.
Kaže da voli svoj posao jer mu je zadovoljstvo spojiti i usrećiti dvoje ljudi, sretan je zbog novog braka i rođenja djece. Kaže da u nas ima puno samaca zato što je mnogo nezaposlenih pa se takvi ne usude zasnivati obitelj, ali ima naravno i onih koji su zgodni, školovani i uspješni pa se ipak ne usuđuju pristupiti suprotnom spolu. Takve gospodin Nedjeljko, radeći s njima, već godinama proučava, ali priznaje da ni njemu samom nije jasno što ih točno koči. U svakom slučaju, kaže da u Hrvatskoj manjka 103.000 djevojaka zrelih za udaju, pa ih on dovodi izvana, najviše iz Ukrajine, Rumunjske i Češke. Jer, kaže, ljubav ne zna za vjere i granice.
Na pitanje o naplaćivanju svojih usluga, najpoznatiji hrvatski bračni posrednik odmahuje rukom.
– Ne živim ja od toga! Neke sam oženio, a nisu mi ni kavu platili! Kad bih to radio zbog novca, davno bih odustao! Nešto novca dobijem kroz svoju udrugu Dalmatinski samci, koja ima i internetsku stranicu – odgovara Nedjeljko Babić.
On kaže da ima puno uspjeha jer radi jednostavno, ne preko kompjutora, nego uživo. Uglavnom, ima ured u Imotskom, ali i suradnike u drugim gradovima Hrvatske i BiH pa i šire, a njegovi klijenti su također i ljudi iz drugih zemalja, gdje je dopro glas o velikim sposobnostima imotskog posrednika.
– Teme o ljubavi su neiscrpne, može se govoriti danju i noću, i još se neće sve reći – rekao nam je na rastanku Nedjeljko Babić.
