U drugoj polovici osamdesetih, kad sam tek čuo za heroin, oni za koje se govorilo da se drogiraju bili su iz umjetničkog đira, muzičari, umjetnici koji su nama tinejdžerima bili, što bi se danas reklo – kul. Nismo puno znali o drogi, pogotovo ne koliko je opasna, a tada to nije znala ni policija, ni doktori, ni roditelji, zapravo nitko ništa nije kužio niti previše poduzimao, a sve više i više ljudi se drogiralo u Splitu. I onda sam 1991. i ja prvi put probao heroin. Bio je to čisti eksperiment, znatiželja. Nismo mislili da ćemo s tim riješiti neke probleme, a nije ni da smo imali baš neke velike teškoće, osim što – kao i svi jer ratna su vremena bila – nismo imali posla, novca, a nismo mislili ni da imamo perspektive. Slušali smo muziku bendova za koje se znalo da se drogiraju, čitali pisce poput Bukowskog i mislili da ako oni mogu uzimati stimulanse i stvarati tako fantastične stvari, ‘ajmo onda i mi vidjeti što je to, neće nam ništa biti. Tada smo već znali za neke koji zbog droge propadaju, kljucaju po gradu i prodaju stvari iz kuće, ali nismo za to marili jer su, s druge strane, postojali oni koji su se drogirali i normalno funkcionirali. Ugledali smo se u njih i mislili da ćemo tako i mi, a ovi drugi su nam bili luzeri. Nismo vidjeli nikakve veze između nas i njih. Tako bi se vikendima sastajali u stanovima kad bi kome otišli roditelji, drogirali se, puštali muziku i razgovarali. Zvali smo to studijska druženja. Malo po malo sam se počeo sve češće drogirati jer je uvijek bilo nekoga tko je imao droge taj dan i na kraju sam se zakačio. To se širilo kao virus – svuda je bilo droge tih godina u Splitu i padali smo sve niže i niže – to je dio priče bivšeg splitskog narkomana koji se drogirao u vrijeme kad se o Splitu govorilo kao o narkomanskom središtu, vražjem gradu, heroinskom leglu.
Najveći broj registriranih narkomana devedesetih
A razgovarali smo jer smo pokušavali složiti mozaik koji bi nam pokazao kako je Split krajem 80-ih i u prvoj polovici 90-ih postao poznat kao grad droge. Neki će reći da je to bio mit, da se priča napuhavala, da je droge bilo u svim obalnim gradovima, ali su u Splitu samo bili spremniji o tome govoriti, ali i brojke pokazuju da je to točno. Split i njegova neposredna okolica – Trogir, Kaštela i Solin – imali su najveći broj registriranih narkomana u Hrvatskoj u prvoj polovici devedesetih. Samo za usporedbu: u Splitsko-dalmatinskoj županiji je 1993. policija zabilježila 3041 osobu vezanu uz zloupotrebu droge, dok je u bitno brojnijoj Zagrebačkoj županiji takvih bilo registrirano 1459. Ili, u Splitu je 1995. godine 20 osoba umrlo od predoziranosti, a u Zagrebu petero.
Zašto baš Split i koji su različiti faktori na to utjecali? I kako se ta epidemija ovisnosti o drogama, kako su to stručnjaci tada nazivali, u Splitu konačno ispuhala?
Psihologinja Mirjana Nazor devedesetih je sa sociologom Draženom Lalićem obavila prvo veliko istraživanje o narkomaniji u Splitu, koje su objavili u knjizi Narkomani: smrtopisi (1997.). Iako se od onda bavila drugim temama, vratili smo je u taj period i rekla nam je da se Split našao u takvom stanju zbog spleta okolnosti: ekonomska kriza koja se vukla još od početka osamdesetih produbila se ratom koji je Dalmaciju praktički odsjekao od ostatka zemlje i ostavio mnoge bez posla, a one koji su radili s prosječnom plaćom koja je bila za četvrtinu niža od hrvatskog prosjeka te mlade bez mogućnosti zaposlenja i osamostaljenja.
– Mladi su se socijalizirali u uvjetima krize, a za Split je dodatno bilo pogubno što se našao na morskom i kopnenom putu droge pa se ilegalno tržište brzo razvilo i bilo je lakše doći do droge. Osim toga, Split je vrlo malo toga nudio mladima, nije bilo ni kulturnog centra za mlade gdje bi se mogli baviti nekim kreativnim stvarima, nego im se uglavnom nudilo pasivno provođenje slobodnog vremena, u kafićima i na cesti. Sve je to pogodovalo tome da se okrenu drogama – kaže Nazor.
U Splitu i malo dite zna di ćeš kupit drogu
Tada su mladi najviše vremena provodili u staroj jezgri grada, u Dioklecijanovoj palači, koja je dobrim dijelom bila zapuštena i mračna, kao pravi dekor za opći pesimizam koji se ubijao drogom. Anketa koju su sredinom devedesetih Nazor i Lalić proveli među ovisnicima pokazala je da ih je najviše uzimanjem droge bježalo od osjećaja dosade i praznine te da su Split mahom doživljavali kao grad droge i drogiranja.
U Splitu i malo dite zna di ćeš kupit drogu, rekao je tada jedan od anketiranih ovisnika, a taj je osjećaj da je i droge i narkomana svuda uvjetovao i osjećaj da se od toga, od droge, ne može pobjeći.
– Konzumiranje droge je među značajnim dijelom mladih zadobilo status normalnosti, pa i legitimnosti – kaže Mirjana Nazor.
Iako se Peristil tada najčešće spominjao kao središnje okupljalište narkomana, naš anonimni sugovornik kaže da je svaki splitski kvart imao svoja mjesta gdje se droga bez imalo problema mogla kupiti. Ako je osamdesetih Peristil bio mjesto gdje su se okupljali pripadnici raznih supkultura i gdje je droga počela kolati, devedesetih je droge bilo svuda i mladi raznih društvenih slojeva su je konzumirali. Policiji je zapravo dugo trebalo da počne reagirati pa se uspio raširiti lanac organizirane trgovine drogom, dok u splitskim bolnicama nije bilo odjela za ovisnike ni adekvatnog liječenja pa se u takvoj situaciji epidemija nesmetano razvijala.
– Tada se slalo ovisnike na liječenje u Zagreb, ali bi se na liječenju samo navukli na metadone, a kad bi se vratili u Split, opet bi nastavili po starom. Nismo znali nikoga tko se ostavio i tako nismo imali nikakve nade da se iz toga može izvući. Vladalo je uvjerenje da je to nemoguće – prepričava nam naš sugovornik, koji je s drogom ipak raskrstio 1994. godine i već je 20 godina čist.
– Mislim da su nas spasile komune. Kad su se pojavile, prvo u Italiji i Španjolskoj, i kad su se prvi ljudi vratili izliječeni, shvatili smo da je to ipak moguće. Inozemni vjerski misionari, koji su osnovali komune, bili su ti koji su među splitske ovisnike vratili nadu da se ipak mogu vratiti normalnom životu. Više nam je droge ionako bilo dosta. To je nikakav život, samo misliš kako ćeš nabavit novce i ufurati se, ali nismo znali kako sami sebi pomoći – kaže.
