Depresija je bolest koja ima više lica, faza i intenziteta trajanja, uvijek dijagnozu depresije treba i klinički utvrditi. To je bolest s više pojavnih modaliteta od depresivnih poremećaja, depresivnog raspoloženja pa do samo nekog pojedinačnog simptoma. Ono što se u javnosti najčešće naziva depresijom u pravilu je depresivno raspoloženje, odnosno uobičajeno ljudsko iskustvo u odnosu na doživljaje unutarnjeg i vanjskog svijeta. Zbog neostvarivanja nekog cilja i doživljaja neuspjeha svatko može biti tužan, što istodobno ne znači da ima kliničku dijagnozu depresivnog poremećaja. Depresivnost bi se u takvim slučajevima mogla zrcaliti simptomima glavobolje, opće tjelesne napetosti, bolova u mišićima, osjećaju tuge, potištenosti, poremećaju spavanja i drugo. Prema riječima prim. dr. sc. Petrane Brečić, pročelnice Zavoda za liječenje i rehabilitaciju Klinike za psihijatriju Vrapče, depresija danas pojavnošću poprima epidemijske razmjere jer se bilježi stalni porast oboljelih. Obeshrabruje što je dijagnoza bolesti sve češća kod mlađih osoba. Učestalost tog oboljenja u Hrvatskoj varira od dva do deset posto, a doživotni je rizik (p)obolijevanja do čak 30 posto. Najčešća je kod radno aktivne populacije, ali ima je i kod mlađih, odnosno starijih ljudi. Više joj podliježu žene (biološki ustroj, hormoni, posebna ranjivost), a razlozi pojavnosti su različiti.
U Hrvatskoj boluje 5 posto stanovništva
– Kod mlađih to je bremenitost odrastanja u vrtlogu proklamiranog individualizma i samoljublja gdje se gubi iskonski značaj obitelji, pripadnosti i sigurnosti. Ona se nalazi u materijalnim osloncima koje jedino ‘krasi’ prolaznost zbog čega je čovjek današnjice ustrašen, usamljen i zbunjen – kaže dr. Brečić.
Dodaje da u Hrvatskoj oko pet posto stanovništva boluje od nekog depresivnog poremećaja. Unazad nekog vremena, upozorava ona, tvrdnje u javnosti da su Hrvati u regiji najdepresivniji narod su dvojbene jer pitanje je što je i na koji način proučavano, kakav je koncept depresije korišten i obrađivan (kakve vrste smetnji, kliničkih manifestacija i dr.), na kojoj je populaciji istraživanje obavljeno, koliko je dugo trajalo i sl. U tom smislu općenito gledano, ne odstupamo od situacije u drugim, susjednim nam društvima. Gospodarske i egzistencijalne teškoće i zahtjevi koje današnje društvo postavlja pred pojedinca su zahtjevni i složeni pa su zato dobra podloga za pojavu depresije. Ipak, ljudi su danas ponajviše demoralizirani, što treba razlikovati od depresije koja se kod nasu pravilu veže uz materijalnu krizu, poraće, promjenu društvenog sustava, surovi kapitalizam, nezaposlenost, neizvjesnost…
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, do 2020. godine depresija će postati drugi globalni javnozdravstveni problem, a kod ženske populacije bit će prvi. To više jer je uzrok ne samo visokog (p)obolijevanja, nego i smrtnosti (15 posto depresivnih osoba izvrši samoubojstvo), radne nesposobnosti, odnosno povećanog rizika od kardiovaskularnih i drugih tjelesnih bolesti. Ona je izvor i teške emocionalne patnje i boli, a kod većine psihičkih poremećaja je tzv. multifaktorijalne uzročnosti. Počevši od biološkog, psihološkog pa do socijalnog. Potonji uključuje niz stresogenih faktora svakidašnjice, a nije zanemariv ni duhovni sa sveopćim gubitkom životnog smisla. Stres također može aktivirati depresiju preko genetske, odnosno biološke osnove i negativnih ranih iskustava, zbog emocionalne iscrpljenosti, određenih karakteristika ličnosti i drugog. Bolest je u porastu i zbog produljenja života, a česta je kod starijih ljudi nerijetko zbog već postojećih oboljenja koja im aktualiziraju blizinu smrti. Privući će je, pokazalo se, i osjećaj usamljenosti te odbačenosti.
– Depresija, kao i sve druge nedaće i problemi, može biti i poticaj da se čovjek sastane sa samim sobom, preispita životnu filozofiju, ciljeve, smisao i uđe u proces preobrazbe – kaže dr. Brečić dodajući kako stručnu pomoć treba potražiti ako sami zaključimo kako nešto nije u redu ili nam to i drugi kažu ili primijete.
– Ako tuga, razdražljivost, gubitak energije, nemogućnost poboljšanja raspoloženja, nesanica, napetost, nemir, osjećaj krivnje i drugi tjelesni simptomi traju dulje od dva tjedna tada treba potražiti stručnu pomoć – upozorava liječnica.
Postavite realne ciljeve
To više jer se depresija danas uspješno liječi pomoću tzv. integrativnog biopsihosocijalnog pristupa. To znači da se uz terapiju lijekovima (antidepresivi) liječenje provodi i uz psihoterapijske te socioterapijske postupke. Smatra se da se u dvije trećine ljudi depresija upješno liječi ali dugoročna prevencija uz upotrebu lijekova znači i rad na sebi, promjeni (lošeg) životnog stila te ciljeva koji trebaju biti realni i dohvatljivi. U Klinici za psihijatriju Vrapče godišnje se liječi zamjetan broj depresivnih bolesnika, od čega je 10 posto njih hospitalizirano, a to je smanjenje u odnosu na prijašnje godine, ali najveći je broj osoba s depresivnim poremećajem u ambulantnoj obradi Dr. Brečić posebno se osvrnula na vozače koji boluju od depresivnog poremećaja ističući kako oni zasigurno nisu opasniji od onih koji imaju tjelesna oboljenja, pa i ljudi koji ih nemaju. Oboljeli od depresije s težom kliničkom slikom, odnosno s manjkom volje, interesa, motivacije, oni koji su usporeni i psihički posve iscrpljeni, beznadni i koji nemaju psihofizičke snage, najčešće nemaju volje ni za najjednostavnijim životnim zadaćama uključujući i vožnju, ističe liječnica. Takvi ljudi, dodaje, sigurno ne voze, a u stanjima u kakvima jesu to im se ni ne preporučuje zbog manjka koncentracije i općeg osjećaja. Ljudi s blažim depresivnim poremećajem (ovisno o fazi bolesti) mogu voziti, ali to je uvijek rezultat individualne prosudbe liječnika, odnosno psihijatra. Treba znati da akutna faza depresivnog poremećaja traje od nekoliko tjedana pa do tri mjeseca, faza prevencije povrata bolesti traje do šest mjeseci, kao i ona takozvanog održavanja, a već se nakon prve faze pokazalo da određeni broj bolesnika (iz)gubi simptome bolesti i osjeti poboljšanje. Depresivna se epizoda gotovo nikad ne događa naglo pa stoga nema opasnosti u smislu što ako se to stanje naglo pojavi u vožnji? Na takav način pojavljuje se napad panike s jakom i razornom tjeskobom, odnosno strahovima uz drhtavicu, znojenje, lupanje srca, gubitak zraka i slično. Tada, savjetuje liječnica, treba s vozilom stati sa strane i pokušati se smiriti jer će napad – proći! Ponajprije treba duboko dijafragmalno disati, odnosno iz trbuha. Ipak, panični se napadaji rijetko događaju tijekom vožnje zato što ona ponekad i pomaže jer je osoba koncentrirana na radnju koja joj pomiče težište psihičkog interesa sa sebe prema vani.
– Dijagnoza depresije, izuzev demencije i intelektualne insuficijencije, ne govori puno može li osoba voziti ili ne jer je to stvar prosudbe liječnika, detaljne procjene oboljenja, uzimanja terapije, poštovanja režima liječenja i drugog – kaže dr. Brečić.
Ističe kako je kod te bolesti važna stalna kontrola oboljelog, potpora obitelji, ali i moguće postojanje drugih bolesti. Osobe koje pate od depresije, napominje, nisu prijetnja drugim sudionicima u prometu niti su išta opasniji od ljudi koji primjerice imaju prehladu ili kašlju tijekom vožnje. Svatko može biti prijetnja drugim vozačima u prometu a najčešće su to, uz trenutak nepažnje, oni bez ikakve dijagnoze. Stoga govoriti kako je depresija za volanom opasnija od neke druge dijagnoze ne stoji.
Pomaže druženje s dragim i pouzdanim osobama
U slučaju depresije obeshrabrujuće je vrijeme u kojem živimo, a ponajviše ekonomska nesigurnost, strah i svakodnevna strepnja za radna mjesta pa ne čudi da je depresivno raspoloženje gotovo uobičajena pojava. Takvo stanje čovjeka u potpunosti prožima, i to na svim životnim aspektima i situacijama, ono je trajno i najčešće nije vezano samo uz jedan životni događaj. Za razliku od njega, klinički potvrđena depresija gotovo je uvijek vezana uz neki uzrok i na njega se odnosi (trauma, gubitak voljene osobe…). Kod žena je poznata postporođajna depresija, a mnogi nerijetko podlegnu i tzv. sezonskoj. Ona predstavlja sezonski afektivni poremećaj raspoloženja koji se nerijetko javlja u jesen ili zimu, odnosno krajem proljeća, ali i u ljeto. U slučaju depresije kao samopomoć liječnici upućuju na postupno podizanje raspoloženja, druženje s dragim i pouzdanim osobama, donošenje važnih odluka u vrijeme kad je oboljelima opće stanje dobro, odnosno bolje. Ističu kako velike poslove treba raščlaniti na manje, treba se društveno angažirati, raditi što se i kako može bez presije nad samim sobom te se truditi pozitivno razmišljati.
