U povijesti čovječanstva događala su se mnoga tehnološka, medicinska i druga znanstvena otkrića koja su život na Zemlji itekako unaprijedila. Spoznali smo da bolest uzrokuju mikroorganizmi, da divovski asteroidi kruže oko našeg planeta, istražila se struktura atoma, ali ljudski je mozak još misterij. Tehnološki napredak koji je iznjedrio sofisticirane uređaje poput magnetske rezonance i druge doveo je do značajnijeg uspjeha u otkrivanju i razumijevanju rada mozga, ali to je tek mali dio spoznaja. Još nisu otkrivene sve stanice koje čine mozak i nije dokučeno kako one funkcioniraju zajedno. Zašto primjerice mislimo i osjećamo? Kako to činimo? Kakav je to stroj u našem tijelu koji može pohranjivati rekordan broj informacija i upravljati njima? Znanstvenici još ne razumiju većinu pitanja kad je riječ o ljudskom mozgu koji čini sto milijardi neurona, od kojih se svaki spaja na tisuće drugih. Mozak je zato, kažu, najsloženija biološka struktura na Zemlji. On je dinamičan, stalno se mijenja jer organizira naše misli, prolazi kroz svije(s)t s nama, prima mnoštvo informacija tijekom života, obrađuje ih i pohranjuje u svoje ladice. Znanost je učinila veliki napredak u razumijevanju molekularne, stanične i živčane moždane aktivnosti, ali njihov odnos kroz naše ponašanje i dalje je predmet istraživanja.
Mijenja, mijenja se…
Prema riječima prof. dr. sc. Gorana Šimića iz Odsjeka za razvojnu neuroznanost Hrvatskog instituta za mozak (HIM), odgovoriti na pitanje kako funkcionira ljudski mozak jedno je od najtežih i nemoguće je dati jednoznačan odgovor. To više jer sve što radimo rezultat je njegova djelovanja jer naš mozak smo mi. Gledajući fiziološki u odrasle osobe mozak u prosjeku teži oko 1,5 kilograma, ima oko sto milijardi neurona i milijarde sinapsi. Kako je centar središnjeg živčanog sustava, dijeli se na veliki mozak (cerebrum) koji se sastoji od tzv. krajnjeg mozga i međumozga, moždanog debla (srednji mozak, most, produžena moždina), odnosno malog mozga i leđnu moždinu. U moždanoj kori velikog mozga, objašnjava dr. Šimić, događa se interpretacija naših osjećaja, a kontrola izvođenja pokreta najvažnija je funkcija maloga mozga. O tome gdje se pohranjuju sjećanja i uspomene još se ne može dati definitivan odgovor, ali nakon kratkotrajnog skladištenja informacija u tzv. hipokampalnoj formaciji (dio sljepoočnog režnja velikog mozga), sva epizodička, odnosno autobiografska sjećanja nakon otprilike mjesec i pol dana pohranjuju se u različitim dijelovima moždane kore velikog mozga. Mozak se, ističe on, stalno preoblikuje, odnosno preoblikuju se njegove živčane stanice kao sofisticirani specijalizirani kontakti putem kojih se međusobno razgovaraju (sinapse). To se svojstvo naziva plastičnost mozga i kao takva najveća je u ranoj dobi, ali je zapravo trajna i doživotna.
Važno je i dojenje
Malo je poznato, otkriva dr. Šimić, da o majčinoj ljubavi do treće godine ovisi rast mozga djeteta, kao i njegov budući uspjeh u školi i socijalna komunikacija. Primjerice, za razvoj emocija, poput srama, divljenja, krivnje, agresivnosti, prihvaćanja, žaljenja, ljubavi i sličnih, važni su tzv. zrcalni neuroni. Oni su okidači ne samo kod izvođenja određenih pokreta tijela, nego i u slučaju kad se promatra druga osoba koja ih izvodi pa se tako sve što promatramo ponavlja i u našim mislima. Poremećaj zrcalnih neurona jedna je od znakovitih hipoteza nastanka psihosocijalnih smetnji kod djece, poput manjka empatije, autizma i dr. U privrženosti majke i djeteta u ranoj dobi od dvije godine četiri su temeljna obrasca: sigurni i tri podvrste nesigurnih. Onaj koji se tada oformi u 85 posto slučajeva prenosi se i na sljedeće generacije. Nove metode slikovnog prikaza strukture i aktivnosti mozga, objašnjava dr. Šimić, omogućuju nam i mjerenje veličine pojedinih njegovih dijelova, kao i debljine moždane kore, odnosno gustoće neuronskih veza (DTI traktografija) i stupanj funkcionalne povezanosti. Tim je metodama potvrđena i pretpostavka da djeca koja žive u slabo poticajnom intelektualnom i kreativnom okružju imaju manji stupanj povezanosti različitih dijelova moždane kore.
Ranom razvoju najsloženijeg ljudskog organa ponajprije pomaže dojenje čiji izostanak može utjecati i na smanjenu inteligenciju. Kako se mozak razvija u etapama od ranog djetinjstva preko adolescencije do rane odrasle dobi, sve je u tom ciklusu zaokruženo razvojem od njegove stražnje strane prema naprijed. Posljednji se na svoju odraslu dimenziju dovodi tzv. prefrontalni korteks koji upravlja izvršnim funkcijama organizma, poput organizacije misli, uspostavljanja prioriteta, kontrole impulsa i drugog. Kad je o funkcionalnosti riječ, mozak objedinjuje lijevu i desnu stranu, pri čemu potonja podržava umjetnički, apstraktni, intuitivni dio mozga, odnosno osjećajnost, kreativnost, vizualnost, simultano mišljenje, spontanost, izražavanje, jezičnost i dr. Lijeva je strana zadužena za analitičnost, logičko razmišljanje, matematički dio, znanost, brojke, semantiku, racionalnost, rješavanje problema… U najvećoj je mjeri za potonje zadužena dorzolateralna moždana kora čeonog režnja velikog mozga. Kad je taj dio mozga oštećen, slikovito rečeno, ne bismo mogli, recimo, igraće karte složiti po njihovoj boji ili snazi.
S godinama se smanjuje obujam
Istraživanja su pokazala da se određenim regijama mozga starenjem smanjuje obujam, i to neujednačeno, po stopi od jedan posto. Vjeruje se i da je gubitak dopamina u starijoj dobi odgovoran za mnoge neurološke simptome koji se pojačavaju s godinama. Ponajprije su to smanjeni zamasi ruku, povećana ukočenost tijela, ali i kognitivna (spoznajna) nefleksibilnost. Manje su tada i razine serotonina, a dolazi i do promjena poput opadanja pozornosti, promjena u pamćenju od semantičkog (opće znanje) proceduralnog (pamćenje stečenih vještina) do epizodnog (vremensko određivanje događaja). Potonje je i predmet istraživanja neuroznanosti a u najnovijem programu istraživanja EU “Horizon 2014. – 2020.” otkrivanje tajni mozga postalo je jedan od trajnih prioriteta. U najvećem projektu u povijesti Europe za istraživanje ljudskog mozga “The Human Brain Project” osigurano je 1,19 milijardi eura u sljedećih deset godina. Prioritet će biti istraživanje duševnih poremećaja (shizofrenija), neuroloških oboljenja (Alzheimer), ali i drugih tajni mozga, uključujući i njegovu (ne)iskorištenost.
Pogon radi u tri smjene
O uvriježenim tvrdnjama kako koristimo samo pet posto moždanih aktivnosti, a ostatak je neiskorišten, među znanstvenicima vladaju dvojbe. Dio njih to smatra neutemeljenim jer, kažu, ako mozak u svjesnom stanju i koristi od pet do najviše deset posto aktivnosti za složene operacije, u drugim nesvjesnim situacijama aktivnosti nikako ne prestaju. Ponajprije se to odnosi na podsvijest i moždane procese koji se odvijaju i kad ih nismo svjesni (spavanje) jer mozak je stalno u pogonu, a njegove stanice neprestano rade. Svaki put kad neka od živčanih stanica prestane ispunjavati svoju funkciju, ona degenerira, odumire ili je koloniziraju one okolne. Organizam ne dopušta da moždane stanice budu besposlene, a u toj je zadaći mozak značajni potrošač resursa. Da bi o(p)stao u optimalnom stanju, oko 20 posto kisika koristi se za njegovo napajanje koje podupire i pamćenje. Bez njega ne bismo mogli funkcionirati i sve bi nam bilo na razini novorođenčeta – nepoznato i novo. O tome zašto neki ljudi izvrsno pamte, a drugi ne, jednoznačnog odgovora nema, ali se zna da se dobra memorija nasljeđuje, odnosno stvara i izgrađuje.
William Jaims, američki filozof, rekao je kako je velika razlika između onoga što jesmo i što bismo mogli biti. Koristimo samo mali dio umnih zaliha pa ljudsko biće živi ispod prosjeka svojih mogućnosti.
Vrijeme je za Brain Fitness
Treba znati da vrhunac razvoja i snage mozak doseže do 25. godine, a nakon toga postupno se smanjuje njegova funkcionalnost, epizodno pamćenje, usporava se brzina obrade informacija, a tzv. radno pamćenje sprema manju količinu informacija. Kako bi se usporio taj proces, ističu liječnici, treba provoditi zdrav način života (prehrana, tjelovježba), treba izbjegavati alkohol, ne pušiti, a potreban je i svojevrstan brain fitness. Čitanje i održavanje umnog rada za to je preporučljiva terapija jer se starenjem gube neuronske veze i neuroplastičnost mozga te dolazi do stanjivanja moždane kore, odnosno bioloških, psihofizičkih i kemijskih reakcija.
