Većina djece voljela bi odrastati u obitelji u kojoj roditelji žive zajedno, no ta malena bića vrlo često nemaju mogućnost izbora, zbog čega su zajedno s mamom i tatom u razvodu prisiljena okrenuti novu stranicu u životu. Ponekad sve ispadno dobro, pa se kvaliteta života svima popravi, ali na jedan drukčiji način. Nažalost, magistra psihologije Ella Selak Bagarić, koja se u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba najviše susreće upravo s djecom rastavljenih roditelja, potvrđuje kako su danas razvodi sve češći, pri čemu u hrvatskoj metropoli svaki treći brak završi razvodom.
To za dijete ne mora biti loše, naglašava Ella, jer rastava može predstavljati novi početak za roditelje, ali i djetetu dati priliku da odrasta uz mamu i tatu koji su zadovoljniji i ne ulaze u konflikte.
– Iz našeg iskustva, ali i znanstvenih istraživanja, vidljivo je da djeci najviše ne šteti razvod braka, nego svađe i prepucavanja roditelja preko njihovih leđa te uskraćivanje prava djetetu na ljubav drugog roditelja. Kad pogledamo djecu koje dođu u našu ustanovu, najveće teškoće i najlošiju adaptaciju imaju upravo djeca čiji su roditelji u visokom stupnju konflikta.
Samo žele da tata i mama budu prijatelji
Naša sugovornica ne skriva da se život djece, kao i njihovih roditelja, u rastavi neminovno mijenja, ali ponavlja da to ne treba značiti ništa loše jer vrlo često, kad se roditelji uspiju dogovoriti i jedno drugome omogućiti da maksimalno budu uključeni u život njihova djeteta, samo dijete u pravilu uvijek dobije više kvalitetnog vremena s oba roditelja.
– Nažalost, tijekom braka roditelja narušenog odnosa djeca često provode slobodno vrijeme gledajući ih kako su loše raspoloženi i teško komuniciraju, a mogu biti i zapostavljeni te prepušteni sami sebi dok se konflikti odvijaju. Pred mnogom djecom čiji se roditelji razvode stoji izazov prihvaćanja dva doma u kojem stanuju s majkom i s ocem, no javlja se i nova prilika za kvalitetnijim odnosom sa svakim od njih nasamo, u odsustvu roditeljskih svađa. Naglašavam da u tome nismo primijetili veće poteškoće, osim u onim slučajevima u kojima roditelji nisu uspjeli razriješiti svoj partnerski odnos. Ako se oboje trude biti uključeni u život djeteta i usmjereni na njegove potrebe, dijete zadržava svoj odnos s oba roditelja, iako se roditeljski odnos promijenio.
Kad se sukobi nastavljaju i nakon rastave braka, u Polikliniku dolaze doista tužna djeca, a nakon što uspostave odnos s magistricom psihologije Selak Bagarić i njezinim kolegama, često samo žele da im roditelji budu prijatelji te se nadaju da će ih prestati pitati koga više vole i kod koga više žele biti. Dijete želi imati oba roditelja, ali ono što mu prvenstveno treba da bi bilo sretno, zadovoljno i neopterećeno stvarima neprimjerenim za njegovu dob jest da roditelji uspiju civilizirano komunicirati.
– Roditeljima uvijek kažemo da ne moraju biti prijatelji i ne moraju zajedno piti kavu, ali doza poštivanja druge strane, ne kao partnera, nego kao roditelja zajedničkog djeteta, mora postojati. Dijete je pola mama, a pola tata, i kad čuje da primjerice mama ne valja jer laže, a tata ne valja jer ne plaća alimentaciju, dijete to čuje kao da pola njega ne valja i teško se može nositi s time. Ono ne može ništa promijeniti jer nema mogućnost izbora, nego je stavljeno u poziciju konflikta lojalnosti. Zapravo, stavljeno je u poziciju da bira stranu.
Do mnoge djece teško je doprijeti
Statistički gledano, Ella nam otkriva da otprilike trećina roditelja nakon razvoda ostane u odnosu kao dobri voditelji tvrtke koji uspijevaju u zajedničkom poslu, a to je u ovom slučaju odgoj djeteta. Trećina roditelja uspijeva i više od toga, pa čak ostanu u prijateljskom odnosu, što je najbolja vijest za njihovu djecu.
– Iz ove pozitivne dvije skupine roditelji nam znaju doći kad dođe do promjena u njihovu životu, pa ovdje često potraže savjet kako reći djetetu da će ući u novu vezu ili da će u njihovu novu obitelj doći prinova. U tim situacijama je divno da dolaze oboje, nakon što su uspjeli razriješiti svoj partnerski odnos, te zajedno traže savjet jer su usredotočeni na zajedničko dijete i njegovu adaptaciju.
Ipak, u Polikliniku najviše dolaze roditelji iz posljednje trećine, a to su visokokonfliktni slučajevi u kojima se roditelji ne uspijevaju dogovoriti oko stvari bitnih za dijete. Ti su konflikti vjerojatno bili okidač za razvod te se nastavljaju i nakon rastave, a dijete vrlo često bude objekt napada, manipulacija i nerazumijevanja roditelja. Ružni primjeri su zapravo kad dijete primijeti da se mama i tata ne slažu, pa se počne brinuti o njima i o onome što treba roditeljima, a ne njemu.
– Ako dijete živi primjerice s majkom koja ružno govori o ocu, onda majci neće ni spomenuti da je s ocem doživjelo lijepe stvari kako je ne bi dodatno ražalostilo, nego je tako želi zaštititi. Cijeli taj dio zadržavaju za sebe i tako dobivamo djecu s hrpom poteškoća do kojih je teško doprijeti. Ta djeca teško funkcioniraju s vršnjacima, izrazito su burnih reakcija i na ponašajnoj se razini vidi što proživljavaju, a što ne znaju izraziti niti se mogu zaštititi u toj dobi.
Kao poseban problem naša sugovornica ističe činjenicu da djeca koja odrastaju s porukama da mama ili tata nisu dobri izrastaju u nesigurne osobe. Ta djeca kad odrastu teško razvijaju otpornost i teško će imati stabilne odnose pune povjerenja jer su u ranim danima doživjeli da su partnerski odnosi teški, otrovni i ranjavajući.
Čak niti odličan uspjeh u školi ne znači da su djeca dobro
– Naša je uloga toj djeci dati podršku i omogućiti im da kažu ono što osjećaju jer se nalaze s odraslom osobom koju ne trebaju štititi. Naravno, pokušavamo pomoći i roditeljima, i to kroz različita savjetovanja. Ova je Poliklinika povezana s centrima za socijalnu skrb, policijom, školama i vrtićima, DORH-om… čineći jedan sustav. Kad prikupimo sve informacije, sa svih strana, onda roditeljima pokašamo objasniti što se događa u koži njihova djeteta.
Neki roditelji, kad vide koliko njihovo dijete pati, pokušavaju se dogovoriti, iako češće to ne uspijevaju, potvrđuje mag. psih. Selak Bagarić. To su jako povrijeđeni roditelji koji od svoje boli i nemogućnosti nošenja sa završetkom partnerskog odnosa ne vide svoje dijete.
– Ta djeca vrlo često odlaze u dvije krajnosti. Na jednoj su djeca koja naprosto vrište govoreći ‘pomozite mi’ te se promjene vide na svim razinama njihova funkcioniranja, dok su na drugoj ona djeca koja vide koliko je njihovim roditeljima teško i zato se trude biti nevidljivima. Takva djeca budu odlični učenici i odlični sportaši samo zato da bi pomogli roditeljima, no bez obzira na to što su fantastični u školi ili u sportu, to ne znači da su dobro.
Prema Ellinim riječima, zabrinjavajući je podatak da je čak 40% od ukupnog broja djece koja dođu u Polikliniku vezano uz rastavu braka, pri čemu su slučajevi sve mučniji.
– Rastave koje nam dolaze u posljednje vrijeme su uistinu teške, u kojima djeca odbijaju susrete s jednim roditeljem bez opravdanih i realnih razloga te su slučajevi manipulacije djecom u razvodu vrlo česti. Ta su djeca često instruirana od strane jednog roditelja govoriti neistinu kako bi ocrnila drugoga te im je potrebna intenzivna pomoć. Nažalost, kad već dođe do toga, to je pokazatelj da su roditelji podbacili i da je prošlo puno vremena od njihova sukoba u kojem se djetetu nije pomoglo.
Ipak, jedna stvar djeci se nikad ne smije reći i ovaj savjet naše sugovornice svi bi roditelji morali jako dobro zapamtiti. Nikad im se ne smije reći da su izgubila jednog roditelja, nego im se samo mora reći da mama i tata više neće biti skupa, ali će ih uvijek imati!
– Zadatak oba roditelja je, čak i po zakonu, omogućiti onome drugome pristup djetetu, ali i pomoći ako dođe do narušenog odnosa između djeteta i jednoga od roditelja. Djeca vole tražiti krivca i žele znati tko je otišao – mama ili tata. To nije pitanje na koje djetetu treba odgovoriti, nego mu treba reći da se roditelji rastaju jer se više ne slažu, ali ga i dalje vole. To je njihov prvi zadatak u rastavi! Ako nisu dovoljno blizu, čak izvan sudske presude o viđanju, moraju omogućiti djetetu da onog drugog roditelja može nazvati i čuti svaki dan. Također, drugoga se roditelja nikako ne bi trebalo isključivati iz bitnih situacija za dijete, poput školskih priredbi, predstava, pričesti, krizmi…, jer su to trenuci kad dijete treba oba roditelja.
Za kraj će mag. psih. Ella Selak Bagarić priznati da su roditelji često izloženi stresu na poslu, pa se zato u Poliklinici stručnjaci trude imati razumijevanja i prema njima jer su svjesni da nitko ne želi biti loš roditelj. Stoga ljudi to rade uglavnom iz nemoći i loših emocija, a ne zato što žele raditi nešto loše svojem djetetu.
– Doista, kad se na sve to zalijepi teška financijska situacija ili gubitak posla, vrlo je teško doći kući smiren i imati kapacitet biti dobar partner, muž, otac, prijatelj… Zato roditeljima uvijek savjetujemo da dođu prije nego što se problem rasplamsa, jer ovdje imamo i partnersko savjetovanje. Djetetu je iznimno bitno da mu se roditelji slažu i nije sramota potražiti pomoć.
Najgore je kad razmišljaju o podizanju ruke na sebe
Ella Selak Bagarić je tijekom profesionalne karijere u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba vidjela mnoge tužne slučajeve, no ipak je najteže kad u ustanovu dođu djeca koja razmišljaju čak i o podizanju ruke na sebe. To su djeca koja već imaju neke poteškoće i teško je reći da je samo razvod roditelja okidač za razmišljanje o najgoremu. Ako se radi o socijalno izoliranom djetetu koje nema dobre vršnjačke odnose i kojem škola ne ide najbolje, koje je povučenije i nema povjeranja u bliske osobe te je u središtu konflikta roditelja, s time se doista jako teško nositi. Ima djece kojima rastava, uz sve ostale teškoće, može dovesti do razmišljanja da si na neki način naude.
