Sjećam se kao da je bilo jučer, a prošlo je već nekoliko godina. Bio sam u autu, prvi na semaforu na raskrižju u blizini moje kuće, kojim sam do sada prošao sigurno nekoliko tisuća puta. Čekao sam da mi se upali zeleno svjetlo. Pukom srećom, nešto sam se zagledao i kad se upalilo zeleno nisam odmah krenuo, nego su me ‘trubom’ na zeleno svjetlo podsjetili vozači iza mene. Krenuo sam. Dvije sekunde poslije i nekih pet metara dalje u prednji dio mojeg automobila zabila se žena u terencu. Navodno nije uopće vidjela semafor. O kakvoj sili je bila riječ dovoljno govori činjenica da od prednjeg dijela moje Škode Favorit nije ostalo ništa. Totalna šteta. Ja sam nekim čudom preživio bez teže ozljede, s nekoliko ogrebotina i nagnječenja te s istegnućem vrata.
Fizički sam se relativno brzo oporavio, ali psihološka trauma je trajala puno dulje. Noćima sam imao noćne more, budio se u znoju. Mjesecima me proganjalo pitanje: Što da sam krenuo odmah na zeleno svjetlo? Udarila bi ravno po sredini auta, u mene. Bio bih mrtav, sigurno. Što bi tada bilo s mojom ženom, mojim sinom… Milijuni pitanja, a ni jednog odgovora. To me razdiralo iznutra. Ali nisam potražio nikakvu psihološku pomoć. Ja sam starija generacija, bio sam policajac i nisam htio pokazati da sam slab i da je to utjecalo na mene. Ipak, dugo nakon toga nisam sjeo za upravljač auta. Prvo, nisam imao što ni voziti jer od tog kobnog dana svoju Škodu više nikad nisam vidio, odvezli su je na odlagalište i to je bilo to. Nakon što sam nabavio novi auto, neko vrijeme sam bio nervozan kad sam vozio, ali sad je već puno bolje. Ali tim raskrižjem više nikad nisam i, poprilično sam siguran, više nikad ni neću proći. Idem okolnim cestama. Čak i kad pješice prolazim onuda, nešto me ‘stisne’ iznutra i odmah mi se ‘odvrti film’ te nesreće.
Važno je osloniti sa na nekoga
Ovo traumatično iskustvo proživio je M. T. (57), a zapravo je vrlo slično iskustvima gotovo svih koji su preživjeli prometnu nesreću. S tim da se mora reći kako je ovo još i lakši slučaj. Najgore je onima koji prežive nesreću koja ostavi za sobom teške ozljede ili smrtne posljedice, ali i obiteljima koje izgube nekoga u takvim nesrećama jer se, osim traume, javlja i proces tugovanja. Mnogi zaboravljaju da u nesrećama ne strada samo „mehanika“, odnosno automobili i ljudska tijela, nego i psiha, koja se u nekim slučajevima mnogo teže oporavlja od samih fizičkih ozljeda.
Kako navode psiholozi, traumatski su događaji intenzivni i izrazito neugodni, posljedice su im neusporedive sa svakodnevnim stresom koji nas okružuje. Za psihološke traume karakteristično je da izazivaju osjećaj životne ugroženosti, uz izrazito snažan osjećaj bespomoćnosti i preplavljenost jakim strahom.
Neposredno nakon traumatskog iskustva obično se reagira poricanjem, a potom tupošću i osjećajem praznine. Prisutni su osjećaji straha, zbunjenosti ili ljutnje. Neki dijelovi događaja naprosto su zaboravljeni, a neki se proživljavaju u zastrašujućim snovima. Onima koji prožive takve traume teško je prestati razmišljati o tome što se zbilo. Javljaju se razdražljivost, teškoće s koncentracijom, jak strah i oprez te naglašen osjećaj bespomoćnosti. Pojedinac može postati nefunkcionalan u obiteljskom, radnom i cjelokupnom socijalnom okruženju. U takvim situacijama psiholog može biti od velike pomoći sudionicima nesreće kako bi traumu prebrodili na najbolji mogući način. Naime, kako tvrde psiholozi, izuzetno je važno da trauma bude emotivno prorađena i da sudionici nesreće u ovoj kaotičnoj situaciji imaju osjećaj da se na nekoga mogu osloniti.
– Naš centar nudi pomoć putem telefona, interneta i savjetovališta uživo. Sudionici prometnih nesreća ponekad nas zovu telefonski i jave se putem interneta, ali češće dolaze na savjetovanje uživo. Pomažemo im ovisno o traumi koju su prošli. Oni koji su sudjelovali u nesrećama najčešće se susreću sa strahom od vožnje. Javlja se tjeskoba, nerijetko griješe i puno više propituju nešto što je zapravo automatizirana radnja. Dobivaju napadaje panike, imaju osjećaj da će se onesvijestiti u prometnim situacijama koje realno nisu opasne, poput stajanja u gužvi. S njima radimo na tome da strah rješavamo u samom procesu. Česti problem je izbjegavanje vožnje ili čak odustajanje od samostalne vožnje. Izbjegavanje ne rješava strah, jer kad izbjegavamo nešto što nas plaši, strah i tjeskoba se samo povećavaju – rekla nam je Tanja Dejanović Šagadin, psiholog i psihoterapeut iz Psihološkog centra Tesa.
– Što se tiče buđenja i noćnih mora, to je jasan pokušaj organizma da odradi tu situaciju i pronađe rješenje, a upravo se to može dobiti u razgovoru sa psihologom, da organizam prihvati novonastalu situaciju. Takve situacije crpe iznimno mnogo energije iz ljudi, a rijetki su oni koji takve situacije uspiju sami riješiti – kaže psihologinja i psihoterapeutkinja.
Napominje kako je važno da se te ljude potakne da se vrate vožnji, da im se vrati osjećaj kontrole u neke realne okvire. Ono što je bitno napomenuti jest da što čovjek ranije potraži psihološku pomoć, to će njegov oporavak kraće trajati.
Potražiti pomoć na vrijeme
– To zovemo kriznim intervencijama, radimo na emocijama da se taj događaj, odnosno trauma iščisti. Riječ je o kratkom postupku, tzv. mentalnoj higijeni. Iako to nisu neki procesi koji dugo traju, kod onih koji ne potraže pomoć odmah i dulje ne voze nakon nesreće, za njihov oporavak ipak treba nešto više vremena – kaže Dejanović Šagadin.
Neki psiholozi u takvim slučajevima imaju spremnu psihološku kriznu intervenciju. Postupak se naziva Sažeta integracija traume (Critical Incident Stress Debriefing), a cilj mu je sprečavanje emocionalnih teškoća i zaštita mentalnog zdravlja svih uključenih u događaj. Psiholozi navode da nije nužno sudjelovanje u njemu jer traumu može izazvati i sama nazočnost takvim situacijama, kao i kad nam bliska osoba proživi traumatsko iskustvo. To je tzv. posredna trauma.
– Nažalost, u Hrvatskoj takve krizne intervencije nisu usustavljene. Postoje u nekim institucijama, poput primjerice u školama, gdje se djeci pomaže odmah nakon nekog događaja. No žrtve prometnih nesreća nemaju na raspolaganju takvu pomoć. Eventualno, liječnik opće prakse može pitati svojeg pacijenta koji je doživio nesreću treba li mu psihološka pomoć. No ako je pacijent odbije, nitko ga na takvu pomoć neće prisiliti. U našem društvu nema stava da je takva pomoć potrebna, a riječ je o psihološkoj higijeni koja je iznimno korisna. Često govorim da je to kao kad liječnik previje ranu koju nije prethodno očistio. Upravo smo mi tu da tu ranu očistimo, a onda ona može normalno zarasti – kaže Tanja Dejanović Šagadin.
Teške traume zbog gubitka voljene osobe
Psiholozima se javljaju i oni koji su bili u težim nesrećama koje su ostavile i trajne posljedice, poput pretrpljene teške ozljede ili gubitka drage osobe. Moguća je čak i pojava PTSP-a. Traume u kojima je došlo do gubitka drage osobe ili teže ozljede traže više vremena za oporavak jer u njima dolazi do tugovanja. Taj proces tugovanja ima svoj tijek i faze koje se prolaze kroz tjedne, mjesece, pa i dulje. Može potrajati i do dvije godine. Takve traume ostavljaju ozbiljne posljedice i gomilaju emocije s kojima se ljudi teško nose – kaže psihologinja Tanja Dejanović Šagadin.
