Iz neutvrđenih izvora (ne postoje autentični podaci) pretpostavlja se da je početkom travnja 1901. zagrebački bravar i trgovac Ferdinand Budicki (1871. – 1951.) dovezao u Zagreb prvi automobil. U tvrtki Opel & Beyschlag, koja postoji i danas, kupio je rabljeni automobil marke Opel star dvije godine po cijeni od 4000 kruna. Na međunarodnoj izložbi automobila u Berlinu 1899. taj automobil bio je nagrađen prvom nagradom. Automobil je imao jednocilindrični motor ugrađen straga, snage 3,5 KS (2,57 kW) pri 650 o/min, obujma 1545 ccm, a mase 520 kg. Snaga se putem lanca prenosila na stražnje kotače. Najveća mu je brzina bila 20 km/h. Potrošnja goriva iznosila je 10 l/100 km. Da bi došao u Zagreb, svu nužnu poduku dobio je novopečeni vozač od gospodina Beyschlaga na stazi Pratera u Beču. Dodatnu obuku stekao je promatrajući vožnju u električnom tramvaju, smjestivši se iza samog vozača. U Zagreb je došao za dva dana. Iz razgovora Ferdinanda Budickog doznajemo:
– Pogotovu su se plašili konji, a ni s ljudima tada nije bilo lahko! Nije bilo anlasera, pa smo se mučili kurblanjem. Zarađeni su mnogobrojni žuljevi dok se nije pojavila iskra. Nije bilo rezervnih kotača. Kotač se mogao skinuti samo u radionici. Zračnica se krpala samo na cesti. Automobili su tada trošili puno više ulja. Uopće nisu imala stakla niti krova pa smo bili mokri. Volan je bio izravno spojen s prvim kotačima. Motor je imao cilindar i veliki otvoreni zamašnjak. Najveća brzina iznosila je 30 km/h. Prednji kotači bili su mali, a stražnji veliki.
Prvi prometni prekršaj
Taj isti Budicki zbog prebrze vožnje u Mavrovskoj ulici načinio je 6. lipnja 1901. prvi prometni prekršaj, a protiv njega je od strane Redarstvene straže slob. i kr. glav. grada Zagreba podnesena prijava. U Državnom arhivu Zagreba postoji sačuvan prijavak protiv trgovca Ferdinanda Budickog od strane Redarstvene straže slob. i kr. glav. grada Zagreba zbog učinjena prekršaja – prebrze vožnje u Mavrovskoj ulici, Zagreb, 6. lipnja 1901.
Inače, Ferdinand Budicki rođen je 1871. u Zagrebu, od oca Ferdinanda i majke Marije (rođene Panian). Potječe iz ugledne zagrebačke obrtničke obitelji. Drugi razred realne gimnazije, tzv. realke, završio je u Rakovcu. Nastavlja s izučavanjem bravarskog zanata. Nadopunjuje stečena znanja u inozemstvu izučavajući mehanički obrt. Nakon majstorskog ispita za strojara radi u Münchenu i Nürnbergu za Siemens, u Berlinu, Grazu, Budimpešti. U Beču sastavlja vlastiti bicikl. Bio je to čovjek nemirna duha. Godine 1897. za osam mjeseci prevaljuje biciklom marke Puch 17.323 km proputovavši pritom gotovo čitavu Europu i sjevernu Afriku. Sudjeluje na auto-motoutrkama u Europi. Godine 1902. pouzdano se zna da je došao motorkotačem iz Beča u Zagreb, a 1905. u društvu natporučnika Mukija Mannsbarta, Rudolfa Kraala i Mirka Bothea poletio je balonom Turul. Spustili su se kraj Mraclina pokraj Velike Gorice. Budicki je jedan od osnivača prvoga Hrvatskog automobilskog kluba osnovanoga 1906. koji je u to vrijeme imao 14 članova. Predsjednik kluba bio je izvjesni gospodin Rudolf Erdödy, a za tajnika je izabran Budicki. Klub je odmah potaknuo pitanje vozačkih ispita i provođenja cestovno-redarstvenih propisa.
Iako je Ferdinand Budicki 28. kolovoza 1901. dobio svjedodžbu za upravljanje automobilom u Beču, ponovno je morao polagati vozački ispit 27. srpnja 1910., također u Zagrebu, ishodivši pritom vozačku dozvolu pod rednim brojem 1. Automobilu je dodijeljen broj 8. Iskaznicu koja je tiskana na platnu potpisao je u ime policijskoga povjerenstva gospodin Rajzer. Izdana je 4. kolovoza 1910. Budicki je imao prvu autoškolu u Hrvatskoj još 1904., ali bez povjerenstva za polaganje vozačkog ispita. Zanimljive su okolnosti u kojima je Ferdinand Budicki polagao vozački ispit. Naime, vlada je morala poslati članove budućeg ispitnog povjerenstva, odnosno svoje najistaknutije inženjere, upravo Budickom na obuku (u autoškolu), s obzirom na to da ispitnoga povjerenstva tada nije bilo. Prezimena su članova spomenutoga povjerenstva: Hofman, Sons, Birać i Despot. Kraljevska vlada platila je Budickom za obuku svakog od njih iznos od 200 kruna. Sve do 1910. vozili su se automobili bez redarstvenoga broja, dok vozači nisu morali imati položen šoferski ispit niti imati iskaznicu za vožnju i vozilo.
Halo g. Budicki, prodajem sve, cijena prava sitnica!
Iz intervjua s gospodinom Budickim objavljenim u Novostima 4. ožujka 1938. doznaje se da je 1. ožujka 1898. otvorio trgovinu bicikla i šivaćih strojeva K touristu uz već postojeću mehaničku radionicu. Prva trgovina nalazila se u Mavrovskoj ulici br. 24, sadašnjoj Masarykovoj, u kući Dioničke tiskare. Tadašnji Zagreb, uz tu, imao je još samo dvije trgovine biciklima. Jednoj je vlasnik bio Dirnbacher, a drugoj Droftinac. Nakon godinu dana Budicki proširuje posao fonografima i gramofonima, a malo kasnije automobilima i motorkotačima. Godine 1902. trgovinu seli u Ilicu 25. To je bila kuća na uglu Ilice i Gundulićeve ulice, vlasništvo dr. Hönigsberga. Zbog rušenja spomenute zgrade seli se privremeno na Preradovićev trg u kuću Prve hrvatske štedionice. Ponovno proširuje trgovinu na Jelačićevu trgu br. 7. Prvo automobilsko generalno zastupstvo automobila Ford za Hrvatsku i Slavoniju preuzima 1910. Zastupnik Forda bio je punih osamnaest godina. Godine 1929. uvodi prve taksimetre i prve autobuse koji su vozili na relaciji Zagreb – Sv. Ivan Zelina, zatim Zagreb – Šestine, od središta grada prema Pivovari, prema Maksimiru i Mirogoju. Zbog ratnih zbivanja 1917. napušta trgovinu na Jelačićevu trgu i seli se u Hatzovu br. 10, tada Ulicu Jadranskog osiguravajućeg društva. Nadolazeća svjetska kriza 1929. prisiljava Budickog da napusti trgovinu automobilima. Zadržava samo mehaničku radionicu. Umro je u Zagrebu 26. lipnja 1951. Pokopan je na Mirogoju, grobno mjesto 59/6, polje 12, odjel 1, razred II/I.
Poduzetnim duhom učinio je mnogo za napredak našega biciklističkog i automobilističkog sporta. Živući potomci Ferdinanda Budickog danas se nalaze u Velikoj Britaniji i Švedskoj.
Evo kako su građani tadašnjeg Zagreba doživljavali automobil u svojoj sredini. Automobil Ferdinanda Budickog smatran je senzacijom. Prema izjavama građana, strahovito je štropotao, ugrožavajući dotad sretne pješake. Mnogi su u Budickom vidjeli huncuta koji nema pametnijega posla. Budickog se dobro sjeća i građanka Jozefina, a sve je zabilježeno u časopisu Studio 1976.
– Ja se dobro sećam Budickoga i posebno gospođe Budicki, kak je sedela gore s velikim šeširom. Sa šalom ga je svezala da joj ne opadne. Tog se dobro sećam. I njega s onom športskom kapicom. I oni su se dva vozili u autu. Ja se sećam da sam gledala neka kola, da se dimi sve. Ja sam kao dete stala i gledala sve to, tu senzaciju. A kad je došel na Jelačić plac, onda najedamput je dal gas. To se počelo još više dimiti, grozno, a auto je počeo skakati ko žaba. A ljudi u smeh. To je bilo i riskantno, to nije uvijek išlo glat, jer onda se još nije pravo znalo voziti. Taj Budicki, koji ga je dopelal izvana, iz inozemstva – taj auto, bome, nije mogel kupiti tu u Zagrebu – bil je poznati športaš. On je najprije s biciklom vozio i velike ture pravio, čak do Afrike je s biciklom išao. Onda je počeo s automobilom. A poslije i s cepelinom. Taj Budicki je uvek pravil neke ekcese po Zagrebu.
Nečastivi na Jelačićevu trgu
Na upit novinara Zagrebačkoga lista oko 1948. je li on za brze utrke ili lagane ocjenske vožnje, odgovorio je Budicki u prilog drugom navodu – ocjenskim vožnjama.
– Ne. Ja sam prijatelj ocjenskih vožnji. Kod trka samo za brzinu vozač je uvijek izvrgnut životnoj opasnosti, a isto tako izvrgnuti su opasnosti i životi publike kraj piste. Nikad nisam nalazio užitaka u trkama za brzinu. Ja volim da vozim ocjenske vožnje gdje mogu i da uživam u ljepoti kraja kroz koji vozim, a ne kao trkač koji vozi samo za brzinu, koji mora cijelo vrijeme samo napeto da prati put pred sobom i nosi glavu u torbi. Uvijek sam vozio oprezno i uvijek stizao na vrijeme na cilj, a oni koji su krenuli prije mene i bezglavo jurili ostali su u grabi s polomljenim kostima i kolima. Koliki su se ubili boreći se s brzinama. Svi viču: brzina, brzina i eto onda tolikih nesreća! Nekad su ljudi laganije vozili i pazili više te nije bilo toliko nesreća. Naročito na zavojima danas se slabo pazi. Mi smo na zavojima i te kako usporavali brzinu te davali signale i pazili.
Citat iz Fokusa (veljača 1979.) ovako portretira Budickoga.
– Neponovljivi zagrebački rekorder, začetnik mnogih ondašnjih ludorija, bravar i trgovac Ferdinand Budicki, vanjštinom nalik na kakva usukana narednika, ponovo je uzbudio usnuli Zagreb na idiličnoj razmeđi dvaju stoljeća. Budicki se prvim zagrebačkim automobilom, sav zakrabuljen u dugi kožnati kaput, s velikim zaštitnim naočalama, musav i prašnjav, dovezao ravno iz Beča, usput nasmrt poplašio mnoge seljake, koji su sa zaprepaštenjem gledali dolazak nečastivoga, i ponosno prošao Ilicom do Jelačićeva trga. Ovdje ga je dočekalo mnoštvo radoznala svijeta. Malo je tko od tih starih Zagrepčana slutio da Budicki sa svojim brektavim auto-fijakerom najavljuje Zagrebu novo doba, vladavinu automobila, buke i prometnih neprilika.
Da je Budicki ostavio neizbrisiv trag u Zagrebu, svjedoči i Ulica Ferdinanda Budickog u Staglišću, imenovana 1993. godine u znak sjećanja na čovjeka čije je ime vezano uz automobilizam.
