Iako je gospodarsko stanje pokazatelj razvijenosti jednog društva, itekako je to i odnos prema njezinim nemoćnijim građanima (starije osobe), odnosno osobama s invaliditetom. U Hrvatskoj je više od 510.000 takvih ljudi, od čega je 60 posto muškaraca. Najveći broj njih je u radno aktivnoj dobi, ali unazad nekog vremena zamjećuje se i invaliditet u djece, od čak osam posto. U Gradu Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji prebiva ponajviše osoba s invaliditetom, gotovo 29 posto njih. Kad je o oštećenjima riječ, najčešće su to ona lokomotornog sustava, pokazuju to podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Jedna od njih je i Tatjana Varga (47), umirovljenica i volonterka Hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara, koja od rođenja ima ozljedu leđne moždine.
Ona je aktivna i u Upravnom odboru udruge Spinalne ozljede Zagreb, a ljubiteljica je ronjenja, kojim se bavi već deset godina. Jedno je vrijeme predvodila i Udrugu Krila koja se bavi terapijskim jahanjem. Tatjana je i borac za prava osoba s invaliditetom za koje ne želi da budu samo broj na papiru i oni koje će drugi žaliti, nego jednaki s ostalima koji nemaju hendikep. Da problema itekako imaju, iako hrvatski zakoni propisuju stavke za njihov bolji život, pokazuje njihova svakodnevica.
Na prilaznim rampama uvijek je netko parkiran
Naša sugovornica kaže da ima sreće, da joj je ponajprije prilaz u novozagrebačku zgradu gdje živi prilagođen, odnosno da stanuje u prizemlju i da su joj susjedi dobri, pa joj je tamošnje parkirno mjesto uvijek čuvano. Baš se znak pristupačnosti za osobe s invaliditetom, otkriva, često posuđuje ili krivotvori pa se na ta mjesta parkira svatko, a sankcioniranje se ne provodi učinkovito.
Onima koji se ponajprije kreću pomoću invalidskih kolica pristup vozilu mora biti slobodan barem metar širine, a događa se da se bezobzirni vozači na invalidska mjesta, ali i prilazne im rampe, višesatno parkiraju. Taj problem u potpunosti važi za Zagreb i pristup javnim ustanovama gdje je na prilaznim rampama uvijek netko parkiran.
– Dvadeset sam godina vozačica, a gotovo se ništa u tom smislu nije promijenilo, čini mi se još je gore, kultura ljudi je nezavidna, a i automobili su sve veći pa im treba više mjesta.
U vlak se možete ukrcati, ali kako izaći
Iako Zakon o gradnji propisuje kako se građevine trebaju (iz)graditi kako bi bile pristupačne i invalidima, u praksi to često nije tako. Arhitektonske barijere svakodnevna su im noćna mora, počevši od kina, uključujući i novosagrađena koja su za osobe s invaliditetom, posebice onima u kolicima, predvidjela izdvojen svojevrsni balkončić gdje se mogu parkirati i sami gledati filmsko uprizorenje, iako su, kaže Tatjana, u kino došli s društvom.
Htjela je ona, otkriva nam, upisati jezičnu školu, ali malo ih je pristupačnih (najčešće stepenice), odnosno kulturne i druge ustanove za takve osobe uvijek nude stražnje ulaze, otvore, prolaze, posebna vrata i sl. Nezavidna je situacija i s bolnicama koje ponajprije nemaju prilagođene toalete, vrata su im preuska za invalidska kolica. Dodaje i da su razna povjerenstva kojima invalidi nerijetko moraju odlaziti smještena na katovima i u zdanjima s građevinskim barijerama.
Prilazne rampe pred ustanovama, objašnjava, moraju biti nagiba pet stupnjeva, a one često zažive iznad osam pa su prestrme, gotovo beskorisne, pa i opasne. Javni je prijevoz, nabraja, u Zagrebu poboljšan, jer uvedeni su niskopodni tramvaji i autobusi, ali nerijetko stajališta nisu iznivelirana, pa ni oni koji se kreću uz pomoć štaka u njih ne mogu jer je prevelik razmak između vozila i pločnika. Neki vozači, doznajemo, ni ne znaju kako rampu (autobus) trebaju spustiti, a neki pak ne znaju da im je i to dio posla.
– Ne treba velike pameti da bi stvari bile bolje jer i osobe s invaliditetom se školuju, rade, putuju, žive i aktivni su, iako su u kolicima ili s nekim drugim pomagalom. U životu želim stvari rješavati sama, a ne da, primjerice, cijelo kino zna da sam došla ili da mi u nekom poslu kažu zašto niste poslali nekoga.
O prometu prigradskom i međugradskom s vlakom ne želi govoriti jer joj je on – strašan! U vlak se u metropoli, kaže, još i može ukrcati (podizna platforma), ali pitanje je kako ćete se na odredištu iskrcati. Zrakoplovi su još najzahvalniji ali u njih vas ručno unosi aerodromska ekipa u svojim posebnim kolicima. Kako roni, trajekti su joj kao prijevoz važni, ali ista su loša priča, jer iz donjih garaža često nemaju lifta, tek su ih dva odgovarajuća. Istodobno, zaključila je da su im bez prepreka i glavobolje tek šoping centri koji imaju dizala, ravne ulaze, pristupačne toalete, pomične stepenice, govorne uređaje…
