Najteži uvjeti od ljudi traže najteže i najhrabrije odluke, a neki od njih spasili su tisuće, a posredno čak i milijune ljudi. To su obični ljudi s neobično velikim srcem ili lucidnošću. Ovo su heroji za koje još možda niste čuli:
Dr. Gino Strada
Doktor Gino Strada kandidat je za jednu od najhumanijih osoba na svijetu. Kao i mnogi kirurzi mogao je uživati na nekoj prestižnoj klinici, voziti luksuzni automobil i živjeti u apartmanu u rezidencijalnoj četvrti nekog velikog europskog grada. Međutim, on je izabrao teži životni put. Procjenjuje se da je dobri talijanski doktor izveo čak 30 tisuća operacija u državama poput Kambodže, Afganistana, Sudana, Iraka… Sve te operacije bile su besplatne, a njegovi pacijenti bili su ljudi s teškim ozljedama kao posljedicama rata. No, niti to nije sve – na svim mjestima u kojima je radio ustrojio je profesionalnu liječničku službu.
Vasilij Arhipov
Godina je 1962., dvije najveće sile, SAD i SSSR, su na rubu rata zbog nečega što danas znamo pod imenom Kubanska kriza. SAD je tražio od SSSR-a da povuče nuklearne rakete s karipskog otoka, a istovremeno je SSSR tražio da Amerikanci učine isto, odnosno da povuku nuklearni arsenal iz Turske. Američka mornarica okružila je Kubu, a SSSR je poslao četiri podmornice naoružane nuklearnim bojevim glavama u to područje. Recept za katastrofu bio je tu, a sad je samo trebalo pomiješati sve sastojke… I onda je krenulo, američki brodovi uočili su jednu podmornicu i počeli su je provocirati bacajući lažne dubinske bombe (nisu imale razornu moć pravih bombi). Cilj je bio istjerati podmornicu na površinu. U podmornici je zavladala panika, augmentirana visokom temperaturom i sve manjom količinom kisika. Počela je žustra rasprava je li vrijeme za napad i lansiranje jednog nuklearnog torpeda na američke brodove. Konsenzus trojice zapovjednika bio je ključan, kapetan Savicki i politički časnik Semonovič bili su za lansiranje, a njima se suprotstavio drugi u zapovjednom lancu na podmornici B-59, Vasilij Arhipov. Izbila je velika svađa i Arhipov je uspio zadržati hladnu glavu – snagom volje i argumenata spriječio je atak na suparnika. Podmornica je izronila kako bi napunila prazne baterije i nikakve akcije protiv američke flote nije bilo. Vasilij Arhipov svojom je tvrdoglavošću možda spasio cijeli svijet, jer Amerikanci bi sigurno odgovorili, pa potom SSSR, pa Amerikanci… i svi bismo nestali u tornadu i izmaglici nuklearnih gljiva.
James Harrison
Australac James Harrison u svijetu je poznat kao čovjek sa zlatnom rukom. Vjerovali ili ne on je spasio dva milijuna ljudi, a pritom nije morao niti prstom mrdnuti. James Harrison samo je trebao leći na udoban ležaj i dopustiti medicinskom osoblju da učini ostalo. Njegova krv spašavala je bebe oboljele od teške hemolitske bolesti (razlika u rezus antigenima majke i ploda). Doktori su u njegovoj krvi uočili spasonosno antitijelo 1954. godine kad je došao na dobrovoljno darivanje krvi. Do 2011. godine bio je na 1000 donacija krvi (dvaput mjesečno). Harrison je jedanput bio nominiran za Australca godine, ali nije osvojio nagradu. Možda je vrijeme da se i ta nepravda ispravi.
Candace Lightner
Neizmjerna je tuga s kojim živi Candace Lightner, a ona je zbog svoje životne tragedije odlučila promijeniti cijeli svijet. Gospođa Lightner rođena je u Pasadeni, Kaliforniji 1946. godine i živjela je ugodan obiteljski život sve dok nije krenuo nevjerojatan niz tragičnih događaja. Pijani vozač udario je svojim vozilom u stražnji dio njezina automobila i ozlijedio njezinu 18-mjesečnu kćer. Šest godina kasnije vozačica koja se gotovo predozirala lijekovima za smirenje udarila je njezina sina Travisa. Od udarca su mu, osim slomljenih kostiju, ostale trajne posljedice na mozgu. Dana 3. svibnja 1980. godine pijani vozač se onesvijestio i udario automobilom njezinu kći Cari koja je hodala po nogostupu. Cari je poginula na mjestu nesreće, a vozač je bio poznati prijestupnik koji je pušten da se brani sa slobode zbog nesreće izazvane dva dana prije. Četiri dana nakon tragedije Candace Lightner osnovala je udrugu Mothers Against Drunk Driving ili Majke protiv vožnje u pijanom stanju. Ova udruga imala je dva cilja, otvoriti u javnosti teme o vožnji u pijanom stanju te tražiti strože zakone za vožnju pod utjecajem alkohola. Zbog njezine upornosti predsjednik Ronald Regan pokrenuo je niz zakonskih rješenja koji su postrožili zakone za alkoholizirane vozače u SAD-u, a posredno je taj problem postao važna tema u cijelom svijetu.
Chiune Sugihara
Japanski konzul u Litvi mogao je 1939. imati savršeno miran život, ali Chiune Sugihara nije bio od te sorte. Kad je vidio da tisuće židova bježe pred nacistima iz okupirane Poljske pisao je svojoj vladi i tražio da im se odobre vize. Iz Japana je stigao negativan odgovor, ali to nije spriječilo Sugiharu da, pod cijenu karijere, počne izdavati vize na svoju ruku. Vize je ispisivao 24 sata dnevno, a supruga Yukiko masirala je njegove ruke i zgrčene prste. Čak i kad je Japan zatvorio konzulat, on je i dalje ispunjavao vize, odnosno krivotvorio ih. Na kraju je židovima izdao šest tisuća viza od kojih su mnoge bile obiteljske i pretpostavlja se da je zbog Sugihare spašeno više desetak tisuća ljudi. Čak i kad je morao otputovati, on je ostavio pečat konzulata izbjeglicama kako bi krivotvorili još viza, otputovali u Japan, pa u druge države, a čak je iz vlaka, u odlasku, bacao vize nesretnim ljudima. Nakon rata Sugihara je dobio otkaz u Ministarstvu vanjskih poslova, a njegov doprinos priznat je tek 1968. godine, kad ga je pronašao jedan preživjeli Yehoshua Nishri.
– Kad sam se vratio u Japan rekao sam da je to pitanje humanosti. Nije me zanimalo što će biti sa mnom. Svatko bi to učinio – rekao je Chiune Sugihara mnogo godina kasnije.
Mnogi ljudi su pomagali židovima tijekom Drugog svjetskog rata, a neki od njih su Britanac Nicholas Winton (spasio 600 djece iz Čehoslovačke 1938. godine) i švedski diplomat Raoul Wallenberg (spasio desetke tisuća židova u Mađarskoj tijekom 1944. godine).
Jane Addams
Smatraju je utemeljiteljicom sociologije, dobila je Nobelovu nagradu za mir 1931. godine i desetljećima se borila za razne mirovne ugovore. Amerikanka Jane Addams je posebna žena, žena koja se borila za prava žena, a primijetila je da se ustroj vlade čini sličnim ustrojem u obitelji, pa bi i zbog toga žene mogle biti mnogo uspješnije u upravljanju državnim poslovima. Zaslužna je za širenje mreža takozvanih settlement houses, kuća u siromašnim dijelovima grada u kojima su pripadnici srednje klase poučavali siromašne, u njima su pokretane noćne škole, glazbene galerije, laboratoriji za istraživanje, otvarane su kupaonice… Tako je omogućila mnogim siromašnim ljudima da steknu obrazovanje, ali je i tisuće besplatno nahranila u tim kućama.
