The Prodigy: No Tourists
(Take Me To The Hospital)
Bolji naziva albuma mogao je biti No Prisoners, jer Prodigy doista ne uzimaju zatvorenike, odnosno ne posustaju u svom beskompromisnom nizanju distorziranih beatova i vokala. Kao uostalom i rock, big beat kao podžanr plesne glazbe ugrožen je poput velike novozelandske papige kakapo. Mnogi prvoborci tog agresivnog pokreta postavljenog na noge početkom devedesetih odavno su umirovljeni i možemo ih zamisliti s koktelom, nalakćene na šank nekog puba na Mallorci, trajno narušena sluha. Bučan i eksplozivan stil ustupio je u 21. stoljeću mjesto introspekciji, ambijentalnim, tihim električarima, a jedini koji ne odustaju su pogađate – The Prodigy. Slušatelj No Touristsa se osjeća poput jedinog šarana u bari punoj gladnih krokodila, nasmrt prestravljenoga zbog druženja sa zubatim nemanima. Uši su mu izložene rekonkvisti agresivnih ritmova i prijetećih vokala Maxima i Keitha Flinta. Big Beat nije pao, a ako je suditi po deset pjesma s ovog albuma, ima namjeru boriti se do samog kraja, kad će za tridesetak godina dvojica vokalnih artista izgledati jednako zastrašujuće, ali će im pasti mišićni i voljni tonus za prijeteće akrobacije na koncertnoj pozornici!
Kao primarni kreativni konstruktor Liam Howlett ne želi drugačije, pa No Tourists zvuči kao još jedan nastavak The Fat of the Land iz 1997. s jednom distinkcijom – The Prodigy u posljednjem kvartalu 2018. svijetu ipak nisu sposobni isporučiti hit na razini Firestartera ili Breathe. To ne znači da je ovaj posljednja glazbena čajanka ispod nuklearne gljive loša. Dapače, Light Up the Sky je divlji helter skelter i retrospekcija svih ritmičkih uzoraka koje su The Prodigy dosad koristili. Fight Fire with Fire je, kao što i sam naziv pjesme sugerira, na dijametralno suprotstavljenim moralnim postavkama od mirne koegzistencije s organima reda. Uz pomoć hip-hop sastava H09909 nižu se okrutni stihovi: The heat is coming, stop running, leave your blood on the streets/We stick together, stormy weather, we don’t fuck with police/Go!
Stilski ujednačen, lišen najmanjeg podilaženja trendovima, No Tourists nije najbolja longplejka koju ćete čuti ove godine, ali ako ste nepovratno zaljubljeni u devedesete, The Prodigy vas vode na još jedan spoj s prošlošću. Zbog paklenog miksa punka, ravea i big beata nećete godišnjicu te nostalgične veze proslaviti u restoranu uz prigušenu rasvjetu, već u nekom plesnom klubu uz nervozno svjetlo stroboskopa. S The Prodigy uvijek znate na čemu ste, što je OK, ali istovremeno i limitirajuće.
