Muse: Simulation Theory
(Warner Bros)
Možete voljeti Muse ili ne, ali ne možete im osporiti ambicioznost. Britanski bend živi s visokim konceptima, koji ponekad uspiju, a ponekad baš i ne, ali sigurno je da će ogorman dio publike prepoznati refrene veće od života i produkcijsku bombastičnost. Osmi album Simulation Theory gotovo je odmor od konstantne zabrinutosti Musea svjetskom politikom i drugim teškim temama. Riječ ‘gotovo’ je bitna jer Matt Bellamy i njegova momčad morali su pronaći neku temu, a gdje ćete bolju od Matrixa, odnosno teze da smo svi dio jednog složenog računalnog koda. Ima tu i svemirskih pustolovina pa i posveta osamdesetima kao ključnoj dekadi zašećerenog popa.
Produkcijski je sve ispolirano do visokog sjaja, a to je zasluga Timbalanda, Mikea Elizonda, Shellbacka i Richa Costeya te samoga benda. Već od prve pjesme Algorithm kreću masni elektronički ritmovi s retro okusom (opet osamdesete) koji kao da su konstruirani u radionici Johna Carpentera. Tamo gdje su prije bile gitare sad je duboki zvuk sintesajzera. Matt Bellamy i dalje napreže glasnice kao da ne postoji sutra, a Muse od jedne do druge pjesme dižu tenzije pa ponekad i završe u ekscesu, kao u pjesmi Propaganda, koja se doima predinamičnom, poput nervoznog hrčka na beskonačnom kolutu. Ima tu i usporavanja pa Something Human pokazuje da ispod gustog produkcijskog taloga Bellamy još piše lijepe pjesme.
Obožavateljima Musea Simulation Theory će biti poput ranog božićnog poklona, nešto najljepše što su mogli dobiti još od seta Mladi zanastvenik u djetinjstvu, a svima ostalima ovaj album bi mogao poslužiti kao uvid u to što je danas mainstream rock. Uglavnom, vrlo dobro.
