Nikada nećete pogoditi koliko je nuklearnih bojevih glava na svijetu!

Najveći rizik je hoće li se tog oružja dočepati terorističke organizacije

Prema posljednjim podacima neovisnog izvora Štokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira objavljenim u godišnjaku za 2018, u ukupnom broju nuklearnih bojevih glava očekivano se i dalje natječu Rusija (6850) i SAD (6450). Za razliku od ovog apsolutnog broja, spomenute su dvije sile potpuno izjednačene kad govorimo o broju raspoređenih bojevih glava (po 1600). Zanimljivo da sve ostale države koje posjeduju nuklearno naoružanje zajedno nemaju onoliko bojevih glava (1185) koliko ih svaka od ovih nuklearnih supersila ima raspoređenih.

A takvih, raspoređenih, danas na kugli zemaljskoj imaju još samo dvije države: Francuska (280 uz 20 na zalihi) i Velika Britanija (120 plus 95). Ostale nuklearne sile nemaju raspoređene bojeve glave, ali ih posjeduju u totalu redom: Kina 280, Pakistan 140-150, Indija 130-140, Izrael 80 i Sjeverna Koreja 10-20.

Hladni rat ili razdoblje dugotrajnog mira

Za sigurnosnu procjenu trenutne globalne situacije po pitanju nuklearnih tenzija upitali smo dr. sc. Martu Zorko, izvanrednu profesoricu na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

– Iako je za vrijeme Hladnog rada nuklearna prijetnja percipirana kao najveći izazov toga doba, vrlo se brzo uvidjelo da ona vodi prema potencijalnom obostranom i cjelokupnom globalnom uništenju. Različitim sporazumima došlo je do popuštanja napetosti, demilitarizacije prvenstveno Europe i zaključaka niza teoretičara, poput Gaddisa, da se zapravo radilo o razdoblju dugotrajnog mira. Takav ‘balans’ između nuklearnih snaga jednim dijelom postoji i danas, ali na regionalnoj razini gdje kao primjer možemo uzeti Indiju i Pakistan, te između dvije najveće nuklearne sile, a to su Rusija i SAD.

Međutim, za profesoricu Zorko puno opasniju pojavu predstavljaju asimetrične prijetnje i novi potencijalni subjekti u posjedu nuklearnog naoružanja.

– Najrizičnija područja se ne mogu više gledati isključivo u okvirima država kao subjekata s nuklearnim potencijalom, već je najveći rizik posjedovanje nedržavnih subjekata, terorističkih organizacija i različitih pokreta. Osim toga, nuklearna prijetnja nema isključivu teritorijalnu komponentu, već se radi o pitanju globalne (ne)sigurnosti.

Uz države koje ‘legalno’ posjeduju nuklearno naoružanje, profesorica Zorko naglašava da postoji čitav niz onih koji razvijaju i posjeduju nuklearne programe. Razvijaju li one tajno i nuklearno naoružanje, može se samo nagađati.

– Ta nagađanja vode prema nestabilnosti, ali ne samo u području sigurnosti, već i ekonomije. Zadnji tektonski pomak u tom smjeru bilo je povlačenje SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom i nametanje sankcija. Dakle, s jedne strane imamo djelomično smanjenje kod dvije najveće sile, dok se s druge strane kod manjih nuklearnih sila kao što su Kina, Indija i Pakistan bilježi porast bojevih glava i ulaganja u razvoj nuklearnog naoružanja. Pri tome ne zaboravimo da je manje od 1% ukupnih postojećih kapaciteta dovoljan za potpuno uništenje.

SAD – Kina: novi izvor natjecanja

Stoga, dati jednoznačan odgovor na pitanje raste li danas ukupan broj nuklearnih glava ili se smanjuje, naša sugovornica tvrdi da je nemoguće. Činjenica je da dvije najveće sile koje posjeduju preko 90% ukupnog broja bojevih glava u svijetu, Rusija i SAD, prema sporazumu iz 2010. rade na recipročnom smanjenju broja raspoređenih bojevih glava, ali ugovor koji se naziva New START, s ciljem smanjenja s obje strane na brojku od 1550, ističe 2021. i nije izgledno hoće li se nastaviti.

– Američki predsjednik Donald Trump je već nekoliko puta spomenuo kako je ovaj sporazum, koji u različitim formama datira još od kraja Hladnog rata, štetan za SAD i kako ga njegov prethodnik Barack Obama nije trebao potpisati. Uz to, nedavno je najavio izlazak iz Sporazuma o ograničavanju nuklearnih snaga kratkog, srednjeg i srednje-dugog dometa.

Tko onda trenutno najviše ulaže u nuklearno naoružanje, pitali smo za kraj dr. sc. Martu Zorko?

– Nije presudno isključivo prebrojavanje bojevih glava, nego je važno ulaganje u popratne kapacitete kojima se nuklearno naoružanje stavlja u funkciju. Kina ulaže i razvija kapacitete na različitim planovima, pa se buduća (ne)ravnoteža snaga očekuje na linijama SAD – Rusija kao klasičan, već pomalo tradicionalan balans, te SAD – Kina kao novi oblik natjecanja u razvoju vojne opreme i naoružanja.