Bila je 1998. godine i Britpop je napokon počeo gubiti dah. Opsjednuti britanski tisak iz fantazmagoričnog stanja probudila je serija loših albuma, a kraj te fabricirane renesanse označio je preproducirani LP Oasisa Be Here Now (1997.). Razdoblje u kojem su se odlični albumi Pulpa, Suedea pa i Oasisa te Blura smjenjivali s ispodprosječnim šundom Kula Shakera, Ocean Colour Scenea, Mansuna pa i Oasisa te Blura (bilo je tu dobrih i loših ploča), obilježili su i neki genijalni projekti koji u tom medijskom uzdizanju bankabilnih zvijezda nisu imali izgleda.
Na kraju tog perioda, stilski neusklađen s bitkama novovjekih The Beatlesa i Rolling Stonesa pojavio se jedan mali album. Bend je bio Sunhouse, a na omotu CD-a pisalo je Crazy On The Weekend. Premda je naslov sugerirao dobru podlogu za studentske tulume u skučenim sobicama oskudno opremljenih domova, nije tu bilo materijala za ples pa čak ni za neki stiskavac. Frontmen i autor Gavin Clark nije podilazio masama, a opet je stvorio pitko remekdjelo, možda i posljednji pravi album tradicionalnog rocka, impregniranog beskrajno melankoličnim i lijepim engleskim folk-rockom (Fairport Convention, Nick Drake, John Martyn, Pentangle…). Akustična gitara, harmonka, orgulje i Gavinova lirika od prve do posljednje pjesme nose ovaj album u introspekciju, opsjednutost zabludjelim likovima, koji podsjećaju baš na nesretnog autora: prerano preminulog, kompulzivnog alkoholičara, pomalo izgubljenog u svijetu u kojem nema mjesta za junake njegova kova, tihe, one što komuniciraju samo svojim beskrajnim talentom.
