Kad u jesen 2021. godine Angela Merkel napusti mjesto kancelarke, Njemačka i Europa definitivno će kročiti u novu eru. Bit će to početak jednog drukčijeg razdoblja, u kojem će mnogi politički analitičari s posebnom pozornošću promatrati kako će se najsnažnija država Starog kontinenta, ali i čitava Europska unija, priviknuti na život bez sve donedavno najmoćnije žene svijeta.
Dotad će proći dosta vremena, nešto manje od 30 mjeseci, tijekom kojih će neki prijelazni mehanizmi sigurno amortizirati političko umirovljenje ove 65-godišnje znanstvenice (doktorirala na temi iz kvantne fizike). Uostalom, početkom ove tranzicije možemo smatrati i njezino odstupanje s mjesta predsjednice Kršćansko-demokratske unije (CDU), na kojem ju je prošle jeseni zamijenila Annegret Kramp-Karrenbauer. Međutim, tko god bude naslijedio prvu ženu na poziciji premijera u povijesti Njemačke (na čelu vlade od 2005.), definitivno će ga čekati veliki i brojni izazovi.
Doc. dr. sc. Višeslav Raos s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu ovu je karizmatičnu Njemicu u uvodu usporedio s poznatom britanskom premijerkom Margaret Thatcher, uz dodatak kako su ipak bile različitog temperamenta. Iako obje dolaze s desnog centra i demokratski su izabrane državnice – žene, Angela Merkel je po nečemu ipak bila posebna. Njezinu dugovječnost na političkoj sceni naš će sugovornik velikim dijelom pripisati – krajnjoj pragmatičnosti! Naime, za razliku od mnogih političara koji vole puštati probne balone i svoje ideje u javnost, ona je uvijek radila obrnuto.
Puštala bi da se teme rasprave, a onda bi presudila
– Ona bi prvo puštala da se rasprave oko neke teme, koju u pravilu ne bi sama poticala, maksimalno zahuktaju i onda bi presijecala te debate, iznoseći svoje mišljenje kao konačno mišljenje. Pri tome bi iz tih rasprava često izabirala srednji put kao pravi put te je uvijek vjerovala da radi najbolje za svoj narod.
Raos će reći da je ta njezina pragmatičnost u jednu ruku bila njezina snaga, ali je u drugu ruku bila i njezina slabost, pa su joj ljudi tako znali zamjerati da nikad nije bila ideološki dosljedna. Javnosti je možda manje poznato da je Angela Merkel, kad su počela tranzicijska vremena, borba za demokratizaciju i ujedinjenje Njemačke, prvo bila u ekološkom pokretu i tek potom se pridružila demokršćanima.
– Bila je prva ministrica okoliša, ali je radila brojne zaokrete, što su joj mnogi spočitavali. Prvo je bila protiv nuklearne energije, pa za nju, pa protiv nje…, a to su velika pitanja za Nijemce koji ne vole takva vrludanja.
Za njemačku kancelarku će Raos reći da nije bila populist i da nikad nije podilazila ljudima. Kao znanstvenik, nije bila poseban govornik, ali je uvijek vjerovala da vidi širu sliku. Vrlo često je odavala dojam stroge učiteljice te je odgovarala svim stereotipima koje ljudi izvan Njemačke imaju o Nijemcima, i u pozitivnom i u negativnom smislu. Bila je nepokolebljiva, ali zanimljivo da unutar svojeg CDU-a nije uvijek imala jedinstvenu podršku, tvrdi naš sugovornik. Štoviše, često je znala imati i različitih sukoba, ali Njemačku kao saveznu državu krasi veća razina unutarstranačke demokracije od brojnih drugih država.
– Imala je kolege s kojima nije mogla naći zajednički jezik, ali nije imala nikakve političke mehanizme kojima bi opstruirala karijeru, recimo, na pokrajinskoj razini. Ona je preko toga šutke prelazila i nije tome pridavala veću pozornost.
Dugotrajnu vladavinu njemačke kancelarke obilježile su dvije prijelomne krize u kojima je, po mišljenju doc. dr. sc. Višeslava Raosa, pokazala vrhunsko državničko umijeće, ali te su krize ujedno iznjedrile i rast kritičara te najavile politički pad. Prva je bila dužnička kriza s Grcima, a onda migracijska kriza.
– Kod grčke krize je trpjela optužbe s obje strane. Grci su je optuživali da je predstavnik njemačke hegemonije, a Nijemci su je optuživali da se kocka s njihovim mirovinskim fondovima. Na kraju je Grčka natjerana da sanira svoje financije i nešto plati, iako su joj otpisani veliki dugovi, no isto tako su spašene i njemačke mirovine.
Precijenila se kod migrantske krize
Migracijska kriza je po Raosu zanimljiva, jer je Angela Merkel pokušavala dokazati da je Njemačka moralni lider Europe. Povijesna krivnja zbog nacionalsocijalizma i procjene da Njemačka mora biti moralni predvodnik, pogotovo u situaciji u kojoj su svi ostali predvodnici poput Amerikanaca i Britanaca izostali, natjerali su je u prve prihvatne redove.
– Njemačka zbog nacizma ima moralne obveze biti otvorenija prema drugim državama i drugim državljanima, ali je isto tako i Angela Merkel cijelo vrijeme ponavljala rečenicu: ‘Uspjet ćemo, to je moguće’! Tu se precijenila, jer jedna je stvar njezino vodstvo, a druga stvar su institucionalni, sigurnosni, edukacijski i kulturni kapaciteti bilo koje države, pa tako i Njemačke, da se nosi s tolikim priljevom stranaca.
Druga dimenzija su legalne i ilegalne migracije te je zanemarila činjenicu da svoj put neće uspjeti automatizmom nametnuti ostalim članicama EU-a.
– Mislila je da će voditi primjerom pa će je drugi slijediti vjerujući u njezin autoritet i prosudbe, ali se upravo na toj migracijskoj krizi slomila solidarnost EU-a. Njemačka se tu prenapregnula.
Unatoč svim tim problemima, i Raos potvrđuje da je Merkel davala snažan ton EU, koja bi se možda čak i slomila na gospodarskoj krizi iz 2008. godine te dužničkoj krizi iz 2011. godine da nije bilo njezina čvrstog vodstva.
– Angela Merkel će sigurno biti stavljena uz bok osnivača i ostalih velikana EU-a, u to nema nikakve sumnje. Uskoro ide u političku mirovinu, osim ako ne preuzme neku dužnost u EU-u, a tamo bi jedino mogla biti predsjednica Europske komisije. Sve ostalo bi bilo ispod njezine razine.
Tu nas je naš sugovornik malo zatekao, jer je i sama Angela Merkel nedavno izjavila da se, nakon što joj završi mandat, više neće kandidirati ni za jednu političku funkciju.
– Da, ali postoje neke indicije po kojim se ona sama i dalje smatra dovoljno agilnom i spremnom za nastavak djelovanja. Uostalom, i prije si je znala davati manevarskog prostora za promjenu mišljenja, da ne ispadne kao gaženje vlastite riječi, pa to ni sad neće biti preveliko iznenađenje.
Međutim, bez obzira na to kako na kraju odlučila, sigurno više neće biti na najisturenijim domaćim i međunarodnim funkcijama. I tad će netko trebati ispuniti te njezine velike cipele, što neće biti nimalo lako po mišljenju doc. dr. sc. Višeslava Raosa.
– Nijemci će nakon Angele Merkel na domaćoj razini ubuduće sigurno više govoriti o njemačkom identitetu, domoljublju, ponosu…, te će sigurno postrožiti kriterije za prihvat ljudi i očekivanja od integracije. Međutim, neće biti radikalnog zaokreta. U nasljeđe će, pak, dobiti činjenicu da je njihova domovina dodatno narasla u ekonomskom smislu i potvrdila status gospodarske velesile. Uostalom, Njemačka je najviše profitirala od uvođenja eura, jer mnoge države tad nisu bile spremne za jedinstvenu valutu.
Pomogla i Hrvatskoj
Tko god da dođe nakon nje, teško će moći uništiti takvu ekonomiju, uvjeren je Raos odmah dodajući kako bi Nijemci eventualno mogli imati krizu vodstva, jer nakon tako velikog vođe novoj će osobi teško biti ponuditi nešto novoga. Na kraju, danas i u čitavoj EU imamo konceptualnu krizu i krizu vodstva, smatra naš sugovornik.
– Matteo Renzi se nasukao, od Pedra Sancheza ne znamo što očekivati i onda tu jedino ostaje Emmanuel Macron. No problem kod tih mladih lidera je što se previše zaljube u svoj lik i djelo pa imaju napoleonski kompleks, jer uz to ne idu i napoleonske sposobnosti. Zapravo bi EU u ovom trenutku trebao netko hladnokrvan poput Angele Merkel! Možda bi to mogao biti dugogodišnji nizozemski premijer Mark Rutte, koji je krajnje uspješan te se zna da je i ambiciozan na razini EU-a. Samo, pitam se je li sad pravo vrijeme za njega…
Angela Merkel i Hrvatska imali su relativno stabilan odnos, a doc. dr. sc. Višeslav Raos će posebno izdvojiti situaciju prilikom ulaska Hrvatske u EU, kad je njemačka kancelarka svojim angažman uvelike utjecala da dobijemo zeleno svjetlo.
– Činjenica je da su naši pregovori bili vrlo dugački i opterećeni nekim specifičnostima, poput graničnih pitanja ili Haaga. Na području pravosuđa nismo zadovoljavali europske kriterije te smo trebali dobiti nadzor, poput Rumunja i Bugara, ali je na kraju prevladala politička odluka da nas treba pustiti u EU jer im je trebala svježa priča o uspjehu. Ne zaboravimo da se tad radilo o 2013. godini, kad je EU bila u jako teškoj situaciji, ekonomski i socijalno možda čak težoj nego danas. Koliko i kako se Hrvatska snašla u EU pokazuju ovih 4-5 godina, ali je činjenica da nam je prilikom ulaska puno pomogla i Angela Merkel.
