Zagrebački i zapravo svjetski ulični umjetnik koji radi pod imenom Lonac autor je brojnih fantastičnih uličnih murala na raznim paralelama globusa. Kao njegov rad, i publika mu je globalna, objavljivan je u međunarodnim časopisima i izborima najbolje ulične umjetnosti. Od malena radi na uličnim zidovima, diplomirao je grafiku na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a uhvatili smo ga razgovor između putovanja, festivala, neumornog rada.
Ovu godinu ste odlično započeli, velikim muralima u Belgiji, Zagrebu, Skopju. Kakvi su pak bili vaši počeci i koliko se vaš pristup prema uličnoj umjetnosti promijenio od tada?
– Ljubav prema uličnoj umjetnosti započela je još kada sam bio u osnovnoj školi. Vanjski zidovi te škole i danas imaju neke od radova, odnosno grafita koji su me inspirirali i potakli da se sam upustim u avanturu stiliziranja slova, potpisa i imaginarnih likova. Tada su me, naravno, više interesirali grafiti i sve što je povezano s tom kulturom, no s godinama sam fokus prebacio na figuraciju tj. realizam. S vremenom, a i iskustvom površine bi bile sve veće tako da ono što zadnjih par godina radim jesu murali na pročeljima zgrada, bilo u sklopu nekog festivala ili samoinicijativno.
Radili ste u raznim dijelovima svijeta. Gdje su najpoticajniji uvjeti za uličnu umjetnost?
– Vjerujem da u svakoj zemlji i gradu postoje odlični, a isto tako i lošiji festivali. Zemlje poput Belgije, Engleske, Švedske, Njemačke, Amerike imaju puno više iskustva i obrazovaniju publiku koja razumije vrijednosti ovakvog oblika umjetnosti, tako da nije čudno da samim time imaju i veći broj odličnih umjetnika. Neka od najboljih iskustava koja sam imao do sada bila su na festivalima “No Limit” u Borasu u Švedskoj, Crystal Ship u Ostendu u Belgiji, VukovArt u Vukovaru, Wallskar u Nanxianu u Kini. Svako iskustvo je na kraju dana dobro i mislim da ne treba uvijek očekivati isto već naučiti prilagoditi se situaciji i prilikama.
Počeli ste sa sprejem, no danas se izražavate različitim tehnikama. Koliko odabir tehnike ovisi o radu koji ste naumili?
– Sprejem sam napravio veći dio radova, no kako sam sve više u ateljeu, pokušavam se prebaciti na kistove i valjke kako bi radovi na platnu bili dosljedni radovima na ulici. Isto tako, mislim da nije loše svako malo isprobati nešto novo i izaći iz zone komfora. Za mene nema goreg od ponavljanja istog i zbog toga pokušavam raditi različite stvari u različitim medijima.
Izlažete i u galerijama. Ulica i galerija su dva jako različita konteksta. Što vam koji daje?
– Najveća sloboda je ipak u ateljeu. Dulje vrijeme sam mislio kako je ulica jedina platforma koja daje apsolutnu slobodu, no kako se čitava street art priča s godinama promijenila, nekako sam prihvatio da ne mogu baš bilo što napravit na ulici, pogotovo ne na festivalu. Treba uzeti u obzir da javni radovi utječu na ljude, pozitivno ili negativno, i to treba shvatiti kao odgovornost, naročito ako je rad napravljen u sklopu neke organizacije. Ako je rad naslikan negdje u zapuštenom prostoru gdje nitko nikada ne dolazi, to bi onda bilo najsličnije slikanju u ateljeu. Ono što me najviše ispunjava radeći na ulici je to što je i sam proces javan i puno naporniji od studijskog. Vani si svakim novim radom zadam malo teži zadatak ili barem jednu stvar koju prije nisam probao. S druge strane, u studiju imam puno više vremena za ispravljanje i isprobavanje različitih stvari, tako bez tog procesa ne bi bilo ni uličnih radova.
Imate li neki zid, neku lokaciju o kojoj maštate?
– Definitivno bih volio sudjelovati na Pow Wow Hawaii festivalu te možda s vremenom napraviti nešto veliko u Zagrebu. Paromlin mi je uvijek bio jako zanimljiv, ali je nekako i predvidljiv odabir. Ima jako zanimljivih nebodera u Novom Zagrebu, a isto tako oko Maksimira. Bilo bi zanimljivo raditi velike murale van centra Zagreba.
Kako uopće birate lokacije, kada ne radite ni u čijoj organizaciji?
– Volim tražiti lokacije vozeći se biciklom kroz kvartove i istraživati poluzapuštene prostore. Ako mi neka lokacija zapne za oko, fotografiram je i spremim u folder s ostalim zanimljivim lokacijama koje čekaju prikladnu ideju za realizaciju. Radovi na takvim mjestima najčešće su inspirirani samim zidom i okruženjem ili nekakvim “problemom” poput instalacije, pukotine, grane i slično. Zabavnije je kada zid nije čista površina, kao platno, jer me tjera da malo više razmislim o samom radu i koliko on ima smisla na određenom zidu.
Što biste poručili klincima koji bi željeli raditi na ulici? Kako se počinje, kako se uči?
– Imam osjećaj da bi današnja mlađa generacija bez previše truda i rada iza sebe odmah zahtijevala dizalice i ogromne zidove, jer to je ono što vide na instagramu. Ulična umjetnost treba postojati i bez festivala, tako da treba stvarati na svoj račun, bilo ilegalno ili samoinicijativno, kao što bendovi sviraju za svoj gušt u garažama i malim klubovima. Velike bine dođu s vremenom i prema zaslugama pa bi zato trebalo stvarati prvenstveno zbog sebe. Uz sve to, poštivanje tuđeg izričaja i konstruktivna kritika nikada ne škode.
