Ferrari Testarosa predstavljena je 1984. na salonu automobila u Parizu, a svojom posebnošću plijeneći pažnju posjetitelja salona. Pininfarina je ponovno nadmašio samog sebe, a da je dizajn bio pogođen svjedoči i nagrada publike koja je Testarossu proglasila najljepšim automobilom toga pariškog salona. Na Auto Expo u Los Angelesu 1985. Pininfarina je primio nagradu organizatora showa za dizajn Testarosse – Car Design Award.
Dizajn potpisuju Sergio Pininfarina i Leonardo Fioravanti. Pininfarina je u potpunosti redefinirao linije prethodnika i na taj način postavio nove inovativne dizajnerske smjernice za nove generacije pokretane središnje straga ugrađenim flat twelve motorima. Koeficijent otpora zraka iznosio je sasvim pristojnih cw=0,36. Jedinstveni rešetkasti usisnici zraka za učinkovito hlađenje moćnog motora na bokovima automobila otkrivali su potencijal novog cestovnog bolida iz Ferrarija. Sprijeda je crna rešetkasta maska bila tek ukras koji je trebao asocirati na tradiciju marke. U biti je dislociranje hladnjaka motora rezultiralo benefitom u smislu dodatnog prostora za prtljagu sprijeda. Testarossa je zapravo bila nasljednik modela 512 BB koji se proizvodio još od 1976. i s raznim poboljšanjima sve do 1984. godine.
Jedan detalj posebno je odskakao od harmonije karoserije, a to je bio vanjski retrovizor ugrađen na dugačkoj „ruci“ na A nosaču na vozačkoj strani. Ono po čemu je Testarossa bila zaista posebna su njezine dimenzije. Gotovo dva metra širok stražnji kraj izgledao je poput nosača aviona.
Teško je predočiti ovakvu siluetu automobila čija je širina bila gotovo dvostruka u odnosu na visinu. Svjetla na Testarossi bila su klasičnog koncepta na preklapanje, a ona stražnja skrivala su se iza rešetkastog pokrova čime je automobil vizualno izgledao još širi.
Nova Testarossa bila je spiritualni nasljednik legendarnog trkaćeg modela Testa Rossa iz 1956. godine, a kojih je izrađeno samo 22 primjerka. Njime je osvojeno 10 od 19 internacionalnih utrka u razdoblju 1958 do 1961. Inače ime Testa Rossa je prevedeno sa talijanskog značilo crvena glava, što je referiralo činjenicu da je glava motora bila obojena u crvenoj boji i to ovdje u oba slučaja. Inače, sada je to bio i po prvi puta slučaj da je Ferrari odstupio u imenovanju modela od dotadašnje prakse da su se koristile skraćenice brojki i slova (primjerice BB-Berlinetta Boxer).
Posebnost Testarosse očitovala se u motoru koji je bio prvi sa četiri ventila po cilindru u flat twelve konfiguraciji ugrađen u cestovni Ferrarijev automobil. Taj tzv. horizontalni 180° V12 motor bio je straga središnje ugrađen i ostao je istog obujma kao i kod modela 512 BB. Novost je bila također i činjenica da je imao četiri bregaste osovine u glavi, od kojih su se po dvije u paru pokretale direktno preko radilice. Motor je opremljen elektronskim paljenjem Marelli i Bosch KE-Jetronic sistemom direktnog ubrizgavanja goriva, a davao je 286,8 kW/390 KS pri 6300 o/min kod verzija za europsko tržište te 279,6 kW/380 KS pri 5750 o/min kod verzija za američko tržište.
Testarossa je bila dostupna sa upravljačem na desnoj i lijevoj strani, a po prvi je puta dvanaestcilindarski Ferrari bio izrađen i za američko tržište. Ferrari Testarossa je tijekom sedmogodišnje produkcije doživjela tek nekoliko minornih izmjena, a u periodu proizvodnje od 1984. do 1992. godine ukupno ih je proizvedeno 7177 primjeraka. Testarossa je 1992. zamijenjena sa modelom 512 TR koji ostaje u produkciji do 1994. i izrađen je u 2280 primjeraka.
