O tome kako se može živjeti zdravije svakodnevne su poruke oko nas, koje treba uvrstiti u životni ritam. Posebice danas, kad je on ubrzan, bez puno kretanja, uz često nezdravu hranu, što je put u nemalo oboljenja, a dijabetes je jedno od njih. Zovu ga ‘tihi ubojica’ jer šećerna bolest organizam razara iznutra, a podliježu mu sve mlađi ljudi. Ponajprije je riječ o dijabetesu tipa 2, poznatom i kao diabetes mellitus. Oboljenje je to koje se nekad smatralo bolešću starijih osoba, ali više nije tako, ističu liječnici.
Šećerna bolest je kronični metabolički poremećaj koji nastaje kad gušterača prestane djelomično ili potpuno proizvoditi inzulin ili proizvedeni inzulin nije djelotvoran u organizmu. Karakterizira je hiperglikemija, odnosno povišena razina šećera u krvi, koja je povezana s dugoročnim komplikacijama, kao što su organska oštećenja i disfunkcije različitih organa, posebno očiju, bubrega, živaca, srca i krvnih žila.
Razlikuju se četiri osnovna oblika dijabetesa, ponajprije šećerna bolest tipa 1, dijabetes tipa 2, gestacijski dijabetes, odnosno onaj koji se može dobiti u trudnoći i drugi mu specifični tipovi. Epidemija šećerne bolesti tipa 2, ističe zdravstvena struka, povezana je s epidemijom pretilosti, a razlozi su moderan način života, prekomjeran unos kalorija, posebice masne hrane i zaslađenih pića, kao i život s premalo kretanja i tjelesne aktivnosti.
Najčešće od dijabetesa obolijevaju osobe starije od 45 godina, a u posljednje vrijeme sve je češća njezina dijagnoza i u dobnim skupinama ispod 30. Prema podacima CroDiab registra, u Hrvatskoj su prošle godine bile registrirane 303.992 osobe sa šećernom bolesti, a pretpostavlja se da još 40 posto slučajeva nije otkriveno.
Stoga je, smatra se, ukupna brojka dijabetičara u Hrvatskoj oko 500.000. Broj novooboljelih ljudi u proteklih petnaestak godina u rasponu je od 26.000 do 42.000 bolesnika te je u stalnom porastu proteklih desetljeća, podaci su to Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Šećerna bolest je u 2017. godini bila i jedan od vodećih uzroka smrtnosti s udjelom od 4,4 posto. U svijetu od šećerne bolesti pati čak 450 milijuna ljudi u dobi od 20 do 79 godina.
Kako bi što više osvijestili javnost o tom podmuklom oboljenju, 14. studenog se obilježava kao Svjetski dan šećerne bolesti, a ove godine bit će to pod geslom Obitelj i šećerna bolest. Tad brojne lokalne Udruge i Hrvatski savez dijabetičkih udruga te zdravstvene ustanove za građane na javnim mjestima organiziraju uzimanje uzoraka šećera u krvi, određuju im indeks tjelesne mase, mjere tlak i dr. Dijele se i savjeti o prevenciji bolesti, potrebnoj (dijabetičkoj), odnosno zdravoj prehrani, tjelovježbi i načinu života uz takvu dijagnozu.
O pojavnosti šećerne bolesti u Hrvatskoj, dr. med. spec. internist i subspec. endokrinolog i dijabetolog Mladen Grgurević iz KB-a Merkur, Sveučilišne klinike Vuk Vrhovac kaže:
– Osnovni je uzrok pojavnosti šećerne bolesti tipa 2 inzulinska rezistencija, koja predstavlja stanje povećane potrebe za inzulinom, a naš ga organizam nije u stanju pratiti, pa posljedično dolazi do povišenih vrijednosti glukoze u plazmi, odnosno dijabetesa. Glavni mu je uzrok način života, ali i genetika ima značajnu ulogu, tako da se šećerna bolest može pratiti i u istim obiteljima. Suvremeni način života je temeljni uzrok oboljenja, gotovo u epidemijskim razmjerima. Na šećernu bolest tipa 2 otpada čak 90 posto oboljelih.
Dr. Grgurević smatra i da loša ekonomska situacija samo pridonosi većoj pojavnosti bolesti pa se ona uklapa u galopirajuće stope rasta, prije svega u slabije razvijenim državama. U onim razvijenima postupno dolazi do stagnacije porasta broja oboljelih, i to zbog promjene stila života i odgovarajuće edukacije. U Hrvatskoj, nažalost, stil života ide u prilog pojavnosti oboljenja, kao i slabija dostupnost zdrave, ali skuplje hrane.
Liječnik ističe da se s dijabetesom može živjeti, ali bolest treba kontrolirati, odnosno (oni koji to čine imaju razinu HbA1c-a prilagođenu dobi i uvjetima) treba provoditi samokontrolu uz pomoć glukometra ili putem senzora. Ovisno o stupnju bolesti, oboljeli redovito trebaju biti i kod dijabetologa i liječnika obiteljske medicine. To više, jer kvalitetna kontrola šećerne bolesti podrazumijeva posjet dijabetologu svakih tri do šest mjeseci (bolesnici na intenzivnoj inzulinskoj terapiji) i do jednom godišnje oni koji su na oralnim lijekovima. Potrebno je to i kako bi osobe oboljele od dijabetesa pravovaljano mogle upravljati motornim vozilima, a treba znati da oni koji koriste inzulinsku terapiju ne mogu biti profesionalni vozači.
Dr. Grgurević o dijabetesu i vožnji kaže:
– Bez obzira na to kojim tipom vozila upravljaju, dijabetičari trebaju provjeriti razinu glukoze u krvi prije početka vožnje, ponajprije oni koji su na inzulinskoj terapiji. Nadohvat ruke vozači dijabetičari uvijek trebaju imati jednostavne ugljikohidrate (keksi), za slučaj da im tijekom vožnje padne šećer u krvi. Ako se to dogodi, treba se odmah isključiti iz prometa, pojesti nešto ugljikohidrata, makar petnaestak grama, i nakon oko 15 minuta treba provjeriti razinu glukoze u krvi. Kad se unormali (iznad 5 mmol), mogu nastaviti voziti. Vožnja dijabetičara u pravilu treba biti planirana, s obzirom na unos hrane i terapije koju troše.
To je važno jer im se kao rezultat bolesti može javiti hipoglikemija, stanje nastalo zbog prevelike količine inzulina uslijed predugog i neredovitog razmaka od uzimanja lijeka do obroka. Nastaje ono i zbog premale količine hrane, zbog nedovoljnog ili izostavljenog obroka, probavnih smetnji, pojačane tjelesne aktivnosti, neplanirane aktivnosti ili nedovoljne prehrane uz neprilagođeno inzulinsko liječenje.
Također se javlja i zbog oštećenja rada bubrega, odnosno gubitka veće količine glukoze mokraćom ili nakupljanja veće količine inzulina u tijelu te zbog pijenja veće količine alkohola. Simptomi su joj znojenje, smetnje vida, ubrzan rad srca, drhtavica, osjećaj gladi, bljedilo, osjećaj straha, vrtoglavica… Svi oboljeli od šećerne bolesti uz sebe bi svakako trebali nositi aparatić za mjerenje šećera u krvi i preporučenu terapiju, glukozne bombone te iskaznicu da su dijabetičari.
Zbog svoje bolesti vozači dijabetičari moraju biti svjesni da im ona može utjecati na kritičnost i procjenu određene situacije u prometu, pogotovo ako im se dogodi hipoglikemija. Zato trebaju za volan sjedati siti, odnosno konzumirati trebaju manje količine obroka. Trebaju jesti mediteransku (lešo) prehranu s puno ribe, nemasnim mesom peradi, salatama,bobičastim voćem… Takvi vozači vožnju trebaju prekidati svakih dva do tri sata zbog poticanja cirkulacije u nogama jer im se zbog bolesti umanjuje osjet u nogama, odnosno stopalima.Voziti mogu ako nemaju težak oblik dijabetesa ili oštećenje očiju i nervnog sustava. Povišen ili visok šećer u krvi uzrokovat će umor, smušenost, zamagljen vid, oslabljene reakcije, pospanost i dr.
Oboljeli od dijabetesa, savjetuju liječnici, također bi se trebali učlaniti u neku od lokalnih udruga kako bi bili što bolje informirani o svojoj bolesti, možebitno novim načinima liječenja, znanstvenim dostignućima ili kako bi se uključili u neku od aktivnosti od sportskih pa do edukativnih radionica i kampova.
Predsjednica Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga Zrinka Mach, mag. soc. geront. o tome kaže:
– Naš Savez (okuplja 50 udruga) sa sjedištem u Zagrebu Ilica 48 i Dugi dol 4a daje pregršt informacija oboljelima od šećerne bolesti.Izdajemo časopis Dijabetes/slatki život koji izlazi šest puta godišnje, odnosno u jedan od projekata nam je uvršteno izdavanje Jelovnika pravilne prehrane. Organiziramo i radionice za trudnice s gestacijskim dijabetesom, javnim aktivnostima osvještavamo stanovništvo o šećernoj bolesti za Svjetski dan zdravlja, odnosno Svjetski dan šećerne bolesti u studenom. Održavamo i edukativne radionice za dijabetičare s tipom 2, kao i za roditelje i djecu s dijagnozom šećerne bolesti. Za najmlađe upriličujemo ljetne kampove, a aktivan nam je u savezu i besplatni info telefon Halo-Halo 01/5530 503 na kojem liječnici odgovaraju na pitanja pozivatelja. U HSDU-u svakog prvog četvrtka u mjesecu tematska su predavanja, a održavamo i edukacije za udruge. Hvale je vrijedna i radionica za osobe koje u terapiji koriste nove tehnologije, odnosno inzulinske pumpe i tzv. cgms.
Dijagnoza šećerne bolesti postavlja se na temelju vrijednosti glukoze određenih u krvi natašte tijekom testa oralnog opterećenja glukozom (OGTT), odnosno slučajnim uzimanjem uzorka krvi, te određivanjem glikiranog hemoglobina HbA1c (pretraga koja upućuje na regulaciju šećerne bolesti unatrag tri mjeseca). Rizik od dijabetesa povećava se s dobi, debljinom i nedostatkom tjelesne aktivnosti. To kronično stanje treba biti pod stalnim nadzorom liječnika, uz odgovarajuću terapiju lijekovima koji danas omogućuju i bolju kontrolu bolesti.
