Samostalna izložba pod nazivom Slobodni pad, koja se održala u listopadu u galeriji Instituta za suvremenu umjetnost u Zagrebu, bila je jedinstvena prilika da se na domaćem terenu upoznamo s radom ilustratora Davora Pavelića. Zagrebačkom izložbom njegov je rad bio podijeljen u dvije cjeline: korpus ilustracija za časopise i onih za dječje knjige.
S hrvatskom adresom i inozemnom karijerom, Pavelić je prisutniji i poznatiji izvan naših granica. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i isprva se bavio umjetnošću, no ubrzo je uvidio da se od umjetnosti teško živi i posvetio se ilustraciji. Radio je za niz domaćih marketinških agencija, a onda se vlastitom inicijativom, trudom i kvalitetom afirmirao i vani. Pavelić surađuje s prestižnim izdanjima na iznimno kompetitivnim tržištima kao što je američko, i to mu jako dobro ide.
Surađujete s važnim inozemnim medijima kao što su The New York Times, The Boston Globe, Wired… Kako je došlo do tih suradnji i koliko je teško probiti se vani?
– Nakon globalne krize 2008. poslovi u Hrvatskoj osjetno su zamrli pa sam odlučio pokušati ostvariti suradnju s inozemnim klijentima. To mi je i inače bio cilj, okušati se na svjetskoj sceni, jer kod nas se kriteriji razlikuju. Oduvijek me je privlačila ilustracija za novine i periodiku, a ona je kod nas gotovo nepostojeća. Nakon nekoliko godina rada na novom portfoliju počeo sam ga slati umjetničkim direktorima u raznim novinama, časopisima i agencijama i malo po malo počele su stizati narudžbe. Prva je bila baš za New York Times, što mi je dalo vjetar u leđa i ohrabrilo me u daljnjim planovima. Koliko je teško probiti se vani ovisi o puno čimbenika. Nekome je lakše nekome je teže, ali generalno uz kvalitetan rad, veliku ulogu igra i sreća.
Kod nas ilustracije praktički nema u novinama. Koji su inozemni mediji u tome najjači?
– Da, kod nas je ilustracija slabo prisutna, osim u dječjem izdavaštvu. Tu i tamo pojavi se u nekoj reklamnoj kampanji, no to je nedovoljno da bi održalo ilustratorsku scenu živom i zanimljivom, što je šteta jer, paradoksalno, imamo puno kvalitetnih ilustratora koji nemaju dovoljno prilika pokazati se u javnosti. Vani je situacija potpuno drukčija i ne bih mogao izdvojiti jedan medij koji je najjači jer je ilustracija prisutna svugdje. Dapače, mislim da joj se nakon kratke zaluđenosti jeftinim stock fotografijama i ilustracijama ponovno vraćaju, kao u zlatna vremena prošlog stoljeća.
Kada uspoređujete odnos između naručitelja i ilustratora vani i ovdje, koje su glavne razlike?
– To je nebo i zemlja. Naravno, radio sam i s hrvatskim klijentima s kojima je bilo ugodno raditi, no oni su u manjini. Uglavnom se radi o neprofesionalnom pristupu bez poslovnog bontona i poštenja. S vanjskim klijentima za sada nisam imao ni jedno loše iskustvo. Naravno, bilo je loših ponuda za suradnju, ali njih sam već na početku odbio kad bih vidio što nude. Upravo je možda u tome razlika, jer kod naših klijenata tek na kraju, kad ste već obavili posao saznate da su se uvjeti promijenili, ili su vam prešutjeli neke bitne stvari ili vas jednostavno nemaju namjeru platiti. Radi se pritom o našim velikim i poznatim tvrtkama, ne o opskurnim početnicima. Kod stranih klijenata ugovor se potpisuje prije početka rada i stvari su jasne na samom početku, a da ne govorimo o stručnoj kompetenciji naručitelja koji puno bolje znaju svoj posao i na neki način izvlače iz vas ono najbolje.
S obzirom da radite ilustracije političkih i društvenih tema, koliko je važno da pratite što se događa u svijetu i koji su vam izvori informiranja?
– U svakom slučaju je prednost da ste informirani, znatiželjni i da imate neki širi uvid u razna područja, ali ne možete biti znalac u svemu. Narudžbe za ilustracije dolaze iz raznih područja ljudske djelatnosti. Od svakodnevnih političkih općih tema do usko specijaliziranih medicinskih, informatičkih ili poslovnih. U takvim slučajevima uloga je urednika ili umjetničkog direktora da objasni što u stvari želi i na čemu je akcenat. No ne miješaju se previše u vaš posao jer žele vašu interpretaciju, unikatnu i svježu ideju.
Naslovom vaše nedavne izložbe Slobodni pad referirate se na vašu poziciju slobodnog ilustratora. Kako se štitite od toga da pad ne bude na tvrdo?
– I to je jedno od tumačenja naslova, koji je ujedno i naslov jedne od ilustracija na izložbi koja opisuje rizik kreativnog procesa i nastanka nekog djela. Bacate se slobodnim padom u nepoznato, nadajući se najboljem ishodu. Zaštite nema, barem je ja nisam do sada otkrio. Pad je često tvrd. Kao slobodnjak morate biti spremni na to. Nema sigurnosti ni garancije ni za što.
Koliko vam u promociji vašeg rada i dobivanju novih angažmana pomažu društvene mreže?
– Danas morate biti prisutni na barem nekim društvenim mrežama i specijaliziranim platformama za vašu djelatnost. Često čitam kako mnogi kreativci upravo preko njih dolaze do poslova i suradnji bilo koje vrste. Meni se to još nije dogodilo. Nikad me nitko nije angažirao zato jer je vidio moj radi na nekoj društvenoj mreži. Ne znam zašto je to tako, ali nastavit ću biti prisutan na njima jer one mi pružaju i uvid u zbivanja na sceni, inspiriraju me i vesele radovi ljudi s kojima sam povezan, informiraju me o stvarima vezanim uz posao, ali i šire i nude mi komunikaciju s ljudima s kojima inače ne bih bio u prilici komunicirati. Ilustratorski posao je najčešće samotan pa društvene mreže ublažuju muke takve dobrovoljne izolacije.
