Iza Mercedesovog koda C111 krije se nekoliko supersportskih automobila koji su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća podigli veliku prašinu.
Kompanija je odlučila eksperimentirati s raznim vrstama pogona, multilink ovjesom na stražnjim kotačima, šasijom od fiberglasa, te vratima koja se otvaraju poput galebovih krila, a C111 je bio ključna točka razvojnog programa. Najzanimljiviji dio ovog projekta možda su prve dvije verzije koje su koristile Wankelove (rotacione) motore. Prvi C111 predstavljen je 1969. godine sa središnje smještenim Wankelovim motorom s tri rotora i direktnim ubrizgavanjem goriva. Godinu dana kasnije dodan je još jedan rotor za ukupno 2,4 litre te 350 KS i navodnih 300 km/h maksimalne brzine.
Već sa sljedećim razvojem, nazvanim C111-IID, Mercedes je ugradio turbodizelski petcilindrični motor sa 190 KS, a kasnije je došla i verzija s 230 KS. Najsnažniji C111 imao je 507 KS (turbobenzinac V8, 4,8 l) te je postigao rekordnih 403.78 km/h na talijanskoj stazi Nardo. Dizajnom se on razlikovao od prvog C111, odnosno bio je aerodinamički prilagođen postizanju što više brzine.
Ukupno je proizvedeno 16 automobila (13 s Wankelovim motorom, dva dizelaša i jedan V8), a Mercedes je primio ukupno 700 narudžbi kupaca. Od šire proizvodnje se odustalo pa oni nikada nisu dobili svoja vozila.
