Hana Tintor je sjajna, mlada autorica na čije ste crteže i ilustracije mogli naići na raznim mjestima i u raznolikim formama – na zgradama, u galerijama, na zidovima kafića i restorana, na društenim mrežama, u humanitarnim akcijama, a zasigurno će zalaziti i u nove prostore stvaranja. Jer, Hana se čini kao znatiželjna autorica koja se ne boji novoga i, svakako, iz svoje mašte ima što izvući.
Hana, radite ulične murale, bavite se animacijom, oslikavate poslovne prostore i ambalaže, ilustrirate knjige, crtate plakate, objavljujete crteže na društvenim mrežama… Ima li neko područje vizualnog rada kojim se još niste bavili, a voljeli biste?
– Moram priznati da mi je baš teško odgovoriti na ovo pitanje! Kod mene se to crtanje događa organski i spontano i prihvaćam svaki novi izazov pa je tako i došlo do toga da mijenjam i širim medij u kojem stvaram i da na taj način učim i razvijam se. Nemam konkretne nove želje u području vizualnog rada, jedino što do sada znam je da ne mogu stalno raditi isto i u istom. To mi zvuči opasno dosadno. Možda bih probala nešto totalno suludo, crtati dok se vozim u gliseru ili u zraku dok skačem iz aviona!
Za vrijeme posebnih mjera zbog pandemije objavljivali ste na instagramu izolacijske crteže posvećene svemu onome što vam je nedostajalo i čemu ste se vi i vaši pratitelji veselili nakon ponovne normalizacije života. Koliko vam je to pomoglo da ne klonete?
– Da, ta je serija nastala vrlo spontano i intuitivno, iz želje da oraspoložim prijatelje i sebe, a onda i ostale. Moram priznati da tijekom karantene nisam klonula, lakše mi je klonuti u ‘normalnim’ uvjetima. Ali kod mene je sve obrnuto. Puno važnije je da sam dobila mnogo poruka od nepoznatih ljudi koje su crteži zbilja razveselili i pomogli im da se natjeraju promijeniti perspektivu. To je bio divan osjećaj. Vjerujem da je uvijek, a pogotovo u teškim trenutcima, bitno vratiti se malim stvarima.
Objavili ste knjigu Didine priče zajedno s djedom Željkom Matagom. O kakvim se pričama radi i kako je došlo do te obiteljske, međugeneracijske suradnje?
– Dido je davno obećao da će kad-tad materijalizirate svoje priče, koje je pričao još mami i uji, a zatim nama unucima. Pisao ih je dvije godine, a kada je još počinjao, ja sam rekla da ću ih ilustrirati. To ga je dodatno motiviralo, a meni je već tada bilo jasno da će mi to biti omiljena suradnja. Kako i ne bi bila! Crtajući za njegovu knjigu, vratila sam se u neboder u kojem su nekada živjeli on i baka. Nakon večere, a prije spavanja, išla bi priča. Nekad ista, a nekad nova. Prisjećala sam se kako zamišljam njegove dječačke pustolovine. Navukla bih poplun do nosa kada bi se poskok pretvorio u zmaja! Dido je svojim pričama, ali i dugim šetnjama i crtanjem sa mnom, utjecao na to što sam danas. I tko zna, možda ovo nije jedina zbirka priča na kojoj ćemo surađivati.
Kada usporedite školovanje na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i na Cambridge School of Art u Britaniji, što vam je donio jedan, a što drugi studij?
– Ogromna je razlika u pristupu radu, ali i odnosu profesora prema studentima ovdje i tamo. Nikad nisam požalila studiranje dizajna, bez obzira na to što se njime ne bavim niti se želim baviti. Dizajn me naučio misliti, najkraće rečeno. U Britaniji sam više učila o ilustraciji, seriji i sekvenci, kako prenijeti emociju, i o odnosu crteža i teksta. Studij vani donio mi je ne samo teorijsko i praktično znanje u profesiji, već i nezamjenjivo životno iskustvo koje smatram puno važnijim. Život u zemlji koja mi nije odgovarala, bez ‘mojih’ ljudi i svakodnevice koju poznajem i volim natjerali su me da ‘u radu nađem spas’. A to je onda i rezultiralo kvalitetnim projektima, ali i suočavanjem sa samom sobom, vlastitim strahovima, manama i nezadovoljstvom. Neću lagati da je ta godina bila teška i intenzivna, ali gledajući je sada, znam da je bila vrlo potrebna i da sam zahvaljujući njoj sada na dobrom putu za dalje.
Ovo je ljeto premijerno prikazan, i odmah nagrađen, kratkometražni animirani film Sve te senzacije u mom trbuhu redatelja Marka Dješke, za koji ste radili animaciju. Animacija je sjajan, ali i dugotrajan i često mukotrpan posao. Kavo je vaše iskustvo bilo?
– Iskreno, jedva čekam pogledati film na Animafestu (28. 10. – 3.10) na Ljetnoj pozornici Tuškanac. Evo koristim priliku i da vas pozovem da dođete. To je moje prvo ‘pravo’ iskustvo u radu na animiranom filmu. Čim sam se vratila iz Engleske, Marko Dješka i Draško Ivezić su me pozvali u studio Adriatic Animation i bacili u vatru. Zapravo, u požar! S radom na filmu krenula sam kao dizajnerica, art direktorica, a nastavila kao animatorica. Prolazila sam s Markom svaki korak od storyboarda, preko layouta, animatika do faziranja. Marko me puno naučio, privilegija je raditi s nekim tko je toliko genijalan u svoj poslu, a istovremeno toliko skroman i prizeman. Marko radi animaciju i strip jer to voli i živi, i kao autor svojim radom želi nešto promijeniti na bolje i podići svijest o određenoj temi. Sve ostalo, a tako i nagrade, dolaze kao rezultat te iskrenosti i upornosti. Naša suradnja je bila zabavna, brdovita, ustrajna i, na kraju, uspješna. Mi smo potpuno drugačiji ljudi sa sličnim pristupom radu i istim moralnim vrijednostima. Učili smo jedno od drugog i mislim da smo se dobro nadopunjavali – ja kao netko tko se oslanjao na improvizaciju i on kao netko tko poznaje sva pravila. Cijelo iskustvo je bilo novo za oboje, jer Marko inače radi samostalno, tako da je bilo dosta prilagodbe i eksperimentiranja. Sve u svemu sam presretna i vrlo zahvalna što sam sudjelovala u stvaranju filma i što sam još uvijek dio studija.
