Nikako nećete moći dokazati pred sudom da vi nikom niste dali „zeleno svjetlo“ da umjesto vas plati vašu kaznu i time stvori pretpostavku da ste vi suglasni s prekršajem koji vam se stavlja na teret. Naime kao što vam je poznato protiv prekršajnog naloga postoji pravni lijek. Može se evo, izjaviti prigovor. Dakle ne slažete se s navodima sadržanim u prekršajnom nalogu. Piše vam u uputi o pravnom lijeku kome i u kojem roku možete izjaviti prigovor i vi to činite. Smatrate da niste počinili prekršaj koji vam se stavlja na teret na način kako je to navedeno, odnosno da raspolažete činjenicama i dokazima iz kojih postoji okolnost koja isključuje vašu krivnju, odnosno odgovornosti. Odlučili ste stoga pobijati navode, dokazivati u postupku pred sudom svoju nevinost. Jurišate na oslobođenje od onog što vam se stavlja na teret. Nevini ste prema svojim uvjerenjima i kanite to dokazati. Ali! Ali! Ali! Još jedno veliko – ali! Netko vam je pomrsio račune. Dobivate informaciju da je vaša kazna plaćena! Bez vašeg znanja! Bez vašeg dopuštenja! Netko od vaših dežurnih dušebrižnika odlučio se pobrinuti za vas. Odlučio je platiti vašu kaznu. Tako da vam pomogne. Sve pada u vodu! Sve vaše nakane za dokazivanjem nevinosti. Plaćena kazna, stvar gotova, vi ste tim činom priznali da ste krivi da je sve što vam se stavljalo na teret upravo tako kako je opisano i eto budući ste suglasni, kazna plaćena? Latentno priznato djelo, neovisno o činjenici što vi niste platili kaznu, nego netko drugi bez vaše suglasnosti?
Zašto vam kriti? Prekršajni zakon propisuje u čl. 241. st. 4. „Plaćanje novčane kazne prije podnošenja prigovora ili nakon što je prigovor podnesen, smatra se okrivljenikovim odricanjem od prava na podnošenje prigovora odnosno odustajanjem od već podnesenog prigovora protiv obaveznog prekršajnog naloga, pod uvjetom da je u uputi o pravu na prigovor to upozoren“. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Pž-853/17 od 25. svibnja 2017. zauzeo je stav: „Iz citirane zakonske odredbe potpuno jasno proizlazi da nije propisana da primjena navedene zakonske presumpcije vrijedi samo ako novčanu kaznu plati okrivljenik osobno. Kad se navedeno poveže s činjenicom da su uplatnice glasile na ime okrivljenika i da su dostavljene okrivljeniku, ovaj sud smatra da nema osnove za izvođenjem bilo kakvih dokaza radi utvrđivanja činjenica da novčanu kaznu nije uplatio okrivljenik osobno jer ista nije bitna za primjenu čl. 241. St. 4. Prekršajnog zakona“.
Samo da pojasnimo: „za primjenu zakonske presumpcije iz čl. 241. St. 4. Prekršajnog zakona nije odlučno je li novčano kaznu uplatio okrivljenik osobno ili netko drugi uz njegovu privolu ili bez njegova znanja“. U konkretnom postupku u žalbi se isticalo da novčanu kaznu nije uplatio okrivljenik, već je to bez njegova znanja učinila njegova nevjesta! Sud je rekao da nije bitno tko je uplatio, niti je bitno da se okrivljenik s tim suglasio! Čuvajte se stoga u ovakvim slučajevima brižnih i dobronamjernih!
