Hrvatski spada u skupinu južnoslavenskih jezika čiji je temelj glagoljično pismo. Standardni nam je jezik oblikovan na temelju novoštokavštine, s tri narječja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko. Globalizacija je izrodila i jezik društvenih mreža, ali bez pravopisnih normi.
Nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo, da ne bi nekak bilo kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo, prepoznatljivi su to stihovi na kajkavštini iz Krležinih Balade Petrice Kerempuha.
Taj je pisac, među ostalim, bio i jedan od izvrsnih slikara riječi kajkavskog kraja, odnosno narječja koje je tek dio bogatstva hrvatskog jezika. Standardni službeni hrvatski jezik razumjet će svi, međutim s narječjima poput kajkavštine, čakavštine i štokavštine to i neće biti slučaj.
Službeni hrvatski jezik podrazumijeva onaj kojim se piše i čita u Republici Hrvatskoj, odnosno koristi se u javnim ustanovama i službenoj komunikaciji.
Njime govori nešto više od četiri milijuna građana Hrvatske, ali opstoji on ponajprije i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Vojvodini (Srbija) i austrijskom Gradišću, kojim govore gradišćanski Hrvati. Hrvatski spada u skupinu južnoslavenskih jezika čija je prvotna podloga bilo glagoljično pismo, a njegov najvredniji spomenik jest na čakavštini, Baščanska ploča.
Ona je preteča i prvi pisani dokaz(i) postojanja hrvatskoga govora i jezika.
O tome kako je danas ustrojen hrvatski standardni jezik , dr. sc. Ivana Kurtović Buđa, voditeljica Odjela za dijalektologiju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kaže:
– Hrvatski standardni jezik je ustrojen kao i svi drugi standardni jezici u smislu elastične stabilnosti.
Gramatika, rječnik i pravopis su zadani, a u leksičkom se dijelu obogaćuje riječima iz hrvatskih narječja. Standardni nam je jezik oblikovan na temelju novoštokavštine, a ima tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko.
Čakavsko narječje objedinjuje šest dijalekata: buzetski ili gornjomiranski, jugozapadni istarski ili štakavsko-čakavski, sjevernočakavski, odnosno ekavskočakavski, srednjočakavski ili ikavsko-ekavsko čakavski. Ubraja se tu još i južnočakavski, odnosno ikavskočakavski te lastovski ili jekavskočakavski dijalekt.
Kad je o kajkavskom narječju riječ, ono je definirano zamjenicom kaj, a govori se na prostoru sjeverozapadne Hrvatske u Zagrebačkoj, Krapinsko-zagorskoj, Varaždinskoj i Međimurskoj županiji.
Ima prepoznatljivog “kaja” i u pojedinim dijelovima Sisačko-moslavačke županije, Koprivničko-križevačke, Karlovačke, Bjelovarsko-bilogorske, odnosno u dijelovima Gorskog kotara.
Kajkavski se govori i u dijelovima Mađarske, Slovačke oko Bratislave, gdje su se Hrvati naselili u 16. stoljeću, bježeći pred Osmanlijama, te u srbijanskom i rumunjskom dijelu Banata.
Dr. sc. Ivana Kurtović kajkavštinu nadalje objašnjava:
– Kajkavsko narječje sadrži šest dijalekata. To su zagorsko-međimurski, turopoljsko-posavski, križevačko-podravski, prigorski, donjosutlanski i goranski. Neki su jezikoslovci razradom osnovne podjele taj broj podigli na čak petnaest hrvatskih kajkavskih dijalekata. Karakterizira kajkavštinu ponajprije otvorenost, zatvorenost ili diftongacija samoglasnika, a stari poluglasi i jat izjednačeni su u jedinstvenom glasu, odnosno zatvorenom glasu e – pes, denes, deca, celi…
Zagreb je jedan od gradova gdje je kaj udomaćen, jer se nalazi na području kajkavskog narječja. Nekad on jest i zvanično bio kajkavski grad, ali zbog uloge glavnog mu grada države te prisutnih migracija ljudi to se više ne može reći, napominju jezikoslovci. Utoliko više jer su se u njega doselili brojni govornici nekajkavci.
Moglo bi se reći da se u Zagrebu danas govori zagrebačka varijanta standardnog hrvatskog jezika, koji je nerijetko upotpunjen romanizmima, germanizmima, hungarizmima, turcizmima, a ima i srbizama, odnosno bohemizama (usvojenice iz češkog jezika). Moderna nam je svakidašnjica često napadnuta i anglizmima kao i mnogi drugi jezici. Ponajprije je to zbog razvoja tehnologije i globalizacije, u kojima se izvorni jezici bore za svoje riječi, nastojeći na sve načine spriječiti primat anglizama. Već prepoznatljivi događaji, odnosno događanja postali su eventi, razine – leveli, moda – fashion, modni tjedan – fashion week, life coach – životni trener, domaći – domestic, krajnje odredište – ultimativna destinacija i mnogi drugi.
Dr. sc. Ivana Kurtović Buđa o tome kaže:
– To je problem koji postoji. Kako bi mu doskočili, u Sloveniji, primjerice, postoji Ured zadužen za stvaranje slovenskih termina za strane riječi koje se nađu u slovenskom jeziku. Svojevrsna moda u jeziku je kao i svaka druga – dođe i prođe.
To što se netko tako kolokvijalno izražava samo je dokaz nemara, a mogli bismo reći i nepristojnosti prema sugovorniku, ali i službenom jeziku.
U običnom se razgovoru dopuštaju te riječi, ali one više govore o dojmu koji o svojoj osobnosti želi ostaviti govornik, nego o jeziku. U zadnje vrijeme, odnosno prije pandemije su se itekako pregledavali ultimativni vodiči za putovanje hrvatskom obalom, otkrivale su se ultimativne marine, restorani i sve je bilo puno ultimativnog. Dogodilo se to da više ne znamo što je ultimativno, pa se taj pridjev u hrvatskom jeziku javlja u novom značenju.
Znamo ga kao odlučan, konačni, krajnji, ali što nam govori u sintagmi ultimativna destinacija? Engleski ultimate destination, želi reći, da je mjesto na koje želimo pobjeći ili otići krajnje odredište u smislu najboljeg izbora onoga što je moderno i poželjno. Ipak, u društvu se više hvalimo ultimativnom destinacijom, nego krajnjim odredištem. I što se tu može učiniti? Tješiti činjenicom da riječi koje pomodno uđu u jezik isto tako iz njega i nestanu. Jezikoslovci naglašavaju da potonje riječi ne mogu urušiti standardni jezik, jer uvijek su to strane riječi. Suprotstaviti se tome, tvrde, možemo njegovanjem jezične tradicije i učenjem standardnog hrvatskog jezika. Ipak, napor treba učiniti i cijelo društvo, kako bi se služenje hrvatskim standardnim jezikom smatralo poželjnim i potrebnim, u svim situacijama koje nisu neformalne.
Kad je o jeziku riječ, hrvatski je bogat jezik, a jedan od važnih mu pokazatelja identiteta svakako je i mjesni govor, odnosno onaj lokalni, koji čuva svoje izgovorene posebnosti. U Hrvatskoj su i danas živi brojni govori koje nisu zatrli ni obrazovanje, ali ni sredstva javnog priopćavanja, jer su itekako povezani s mjestom na kojem se govore. Tako je, ističu jezikoslovci, iznimno živa ta vrsta stvaralaštva lokalnih, odnosno mjesnih govora koji se o(b)državaju i u nastavi hrvatskog jezika. Potiče se u njoj očuvanje zavičajnoga govora, koje je svojedobno inicirao vrsni metodičar i jezikoslovac Stjepko Težak. Jedan od poznatih takvih govora svakako je i bednjanski, koji akcenatski pripada konzervativnoj zagorsko-međimurskoj skupini kajkavskih govora. Predstavnik je tzv. zapadnih govora hrvatskog jezika i složene je fonološke strukture. Riječ je o mjesnom govoru koji u naravi nije jezik, poput viškog, žminjskog, lovinačkog i dr.
Bednjanski se govori u općini Bednja, ali i drugim poput Trakošćana, Pleša, Vrbnog… Riječ je o interesantnom, melodičnom i kompliciranom govoru s dosta vokala, akcenata i drugih jezičnih odlika kajkavskog narječja. Mnogima će bednjanski govor izazvati glavobolje činjenicom da se u razgovoru jezik dosta lomi. Primjerice, riječ kako na bednjanskom će se kazati kuako. Očuvanje govora tog prometno pomalo izoliranog kraja može se zahvaliti malim migracijama ljudi i naseljavanju.
Razlog je i to što su u prošlosti govornici bednjanskog jezika uglavnom bili kmetovi, seljaci, često i nepismeni ljudi, na koje je utjecaj standardnog jezika bio gotovo zanemariv.
U hrvatsko jezično blago ulazi i čakavica, odnosno ikavica.
Dr. sc Ivana Kurtović Buđa ističe:
– Čakavsko se narječje kod nas govori na gotovo cijelom istarskom poluotoku, odnosno otocima od Krka do Lastova,osim nekolicine izoliranih štokavskih naselja i zapadnoj polovici poluotoka Pelješca.
Na kopnu se čakavština proteže od Hrvatskog primorja do Vinodola, a prekida se štokavskim govorima u kojima oaze čine Senj i Novigrad kraj Zadra.
Nastavljaju se potom od Privlake do ušća Cetine s mjestimičnim štokavskim prekidima (Zaton, Šibenik, Seget…). Čakavski se u unutrašnjosti Hrvatske zadržao u Gackoj, staroj Modruškoj županiji (Ogulin), i dalje prema istoku završavajući s ozaljskim i karlovačkim krajem. Izvan Hrvatske, čakavski je živ govor u austrijskom Gradišću, ali i susjednim mađarskim i slovačkim mjestima, odnosno južnoj Moravskoj.
U slučaju ikavice, ona nije samo karakteristična za Dalmaciju jer je ima i u Istri, Lici, Slavoniji… Ima i kajkavaca ikavaca, odnosno govornika donjosutlanskog dijalekta (Šenkovec, Marija Gorica), što je slučaj u zaprešićkom kraju, gdje su kajkavci ikavci. Naša sugovornica ističe kako rade i na oživotvorenju zvučnog atlasa hrvatskog jezika (http://hrvatski-zvucni-atlas.com) kao interaktivnog prikaza hrvatskog mjesnog i gradskih govora. Ustrojen je tako da za svaki prikazani govor izvorni govornici govore mjesne inačice sedamdeset zadanih rečenica hrvatskog standardnog jezika.
U svakoj se rečenici nalaze riječi s određenim dijalektalnim obilježjima, važnim za slavensku poredbenu dijalektologiju. Na interaktivnom zemljovidu posjetitelji će moći u regiji koja ih zanima i čuti izvorni govor toga kraja.
Hrvatska je ratificirala Konvenciju o očuvanju nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a, koja je na snazi od 2006. godine.
Tako su se na Listi nematerijalnih kulturnih dobara Hrvatske, osim različitih vrijednosnica folklornog stvaralaštva (ples, obredi, predaje, igre), našli i hrvatski mjesni govori, odnosno skupine govora i dijalekti. To znači, ističe dr. sc. Kurtović Buđa:
– Lokalne zajednice prepoznale su svoj identitet i govor, koji pričajući prenose mlađim naraštajima istodobno ga čineći živim i zaštićenim.
Na potonjoj se listi našlo petnaest govora od bednjanskog, čabarskog, Huma na Sutli, posavskog sela Siče, splitskog, zadarskih Arbanasa do cokavskog, govora dubravice, istro-rumunjskog, štrigovske skupine govora i dr. Institut za hrvatski jezik bilježi mnoge aktivnosti pa smo nedavno završili obilježavanje Mjeseca hrvatskog jezika 17. ožujka, a predavanja su bila upriličena preko različitih društvenih platformi, za oko dvije tisuće učenika. Teme su obrađivale povijest hrvatskog jezika, odnosno jezik društvenih mreža i dr. Taj smo dan dodatno obilježili i pokretanjem upisa bunjevačkih govora na Listu nematerijalne kulturne baštine. Provodimo i projekte izrade bednjanskog rječnika, odnosno Mrežnika do onomastičkih i kognitivno-lingvističkih istraživanja.
Jezik društvenih mreža prepun je emotikona, ljestvi, skraćenica
O tome koliko društvene mreže utječu na današnji nam jezik, dr. sc. Ivana Kurtović Buđa kaže:
– Tim nam se istraživanjem bavio kolega Lobel Filipić. Ustvrdio je da je ta petnaestogodišnja pojava itekako utjecala na komunikaciju, koju je ubrzala. Filipić zaključuje kako su forme tog jezika ‘bez pravopisnih normi, kratke, sve češće u obliku fotografije ili videa, jer se tako brže prima više informacija, nego iščitavanjem tekstualnih objava’.
Ono (na)pisano se krati, kako bi se brže istipkalo i zauzelo manje mjesta u poruci ili objavi. Rečenice su često bez subjekta, predikata, objekta, velikog početnog slova, bez ili s nagomilanom interpunkcijom (?????!!!!!!). Primjerice: kava sutra podne trg????.
Na društvenim se mrežama mnogo komunicira asocijacijama i uz znak ljestve – primjerice, #proljeće, #volim te i sl.
Emotikoni posebno pojačavaju jezični dojam jer umnogome zamjenjuju riječi i izraze, pa su postali funkcionalni dio poruke i takve vrste govora. U pisanom jeziku društvenih mreža itekako nedostaje živi kontakt sugovornika, odnosno jezični elementi poput mimike, geste, stava tijela, intonacije, koji su važni u komunikaciji i shvaćanju izgovorenog i poruke. Bez potonjeg ona ne nosi potpuni sadržaj.
O komunikaciji mladih na društvenim mrežama dr. sc. Ivana Kurtović Buđa kaže:
– To je normalno za mlade, komunikacija im se ubrzala, mnoge sadržaje prate na engleskom jeziku, ali treba znati da je to dopušteno u mladenačkoj komunikaciji. U zreloj i službenoj moraju se znati služiti standardnim hrvatskim jezikom.
Upravo tu i jest problem, jer neka istraživanja pokazuju da su mladi danas sve nepismeniji, a kako je brza komunikacija rezultirala izbacivanjem pravopisnih normi, rečenice izgledaju osakaćeno i skraćeno. Primjerice: idm-idem, vidimo se-vdms, včrs-večeras i dr. Lebel Filipić zaključuje kako korisnici društvenih mreža, ponajprije mladi, osim emotikona, ljestvi i skraćenog načina komuniciranja, trebaju znati da je ono primjereno neformalnoj komunikaciji. Ali moraju znati i razlučiti kad se, kakva, s kojim sugovornikom i u kojoj prigodi koristi drukčija komunikacija, ponajprije ona pravopisna i standardnog nam jezika.
