U životu svakog čovjeka nekih stvari ima što ne govore se svima, a osobito ne „tijelima vlasti“. Ne moraju svi znati sve, a osobito sve ne moraju znati oni od kojih kakva kazna, ograničenje ili namet može stići! Postoji ona uzrečica po kojoj je svaki čovjek otvorena knjiga samo je treba znati čitati! Umijeće se traži na svim područjima, očito.
Nije sporno, Zakon o sigurnosti prometa na cestama propisuje kako vozač koji upravlja vozilom u prometu na cesti mora biti tjelesno i duševno sposoban upravljati vozilom te za to imati potrebno znanje i vještinu. U svakodnevnoj komunikaciji mogu se čuti žestoke kritike o onima koji se viđaju za upravljačem vozila: znam ga sto godina, niti vidi, niti čuje, niti je normalan a vozi! Ima i onih koji bi svima koji nisu u savršenoj tjelesnoj i mentalnoj formi oteli vozačke!
Postoji u Zakonu o sigurnosti prometa na cestama članak 233. u čijem trećem stavku je propisano da je, ako se na liječničkom pregledu ili u tijeku liječenja utvrdi da vozač boluje od bolesti ili ima invalidnost, radi koje nije više sposoban sigurno upravljati vozilom, liječnik koji je obavio pregled ili je liječio vozača te izabrani liječnik dužan uz upozorenje bolesniku o tome obavijestiti policijsku upravu ili postaju u kojoj osoba ima prijavljeno prebivalište odnosno privremeno ili stalno boravište. To stoji, to je propisano kao i kazna za postupanje suprotno toj obvezi! Zanimljivo bilo doći do podatka koliko je zaista liječnika poslalo takvu obavijest!
Međutim, postavlja se i pitanje je li policijska uprava ili policijska postaja ovlaštena od vozačevog liječnika pribaviti potrebne podatke u slučaju postojanja opravdane sumnje da vozač zbog zdravstvenih razloga u konkretnom razdoblju nije sposoban sigurno upravljati vozilom? Znači ovdje se ne govori o situaciji kada liječnik pri pregledu ili tijekom liječenja utvrdi da vozač nije više sposoban upravljati vozilom pa o tome obavještava policijsku upravu ili postaju. Pitanje se tiče obrnute situacije, kada se policija sama obraća vozačevom liječniku! Smije li se to? Je li to dopušteno? Naravno da se sve smije pitati, ali smije li liječnik odgovoriti, „odati“ stanje i bolesti svog pacijenta povodom takvog policijskog upita? Svima odmah „zvoni i sijeva“ asocijacija na tako razvikanu zaštitu osobnih podataka ali i Hipokratovu zakletvu na koju se većina poziva čim ugleda „bijelu kutu“!
Što je s liječničkom tajnom? Kada je nešto od antičkih vremena do danas opstalo, onda to niti je minorno niti je zanemarivo. Čuvena Hipokratova zakletva, stameni kamen temeljac liječničke etike smatra se prvim pisanim izvorom u kojemu se ustanovljuje liječnička dužnost o čuvanju privatnosti pacijenata. Od tih pradavnih vremena sve do danas liječnik se obvezivao sve “što pri svojem poslu bude saznao ili vidio, pa i inače, u odnosnima s ljudima, koliko se ne bude smjelo javno znati, prešutjeti i zadržati kao tajnu”.
Odakle sad pravo državi i policiji da to stave izvan snage? Propisano je zakonom! Odlično no povijest pamti zakone čije je postojanje bolje zaboraviti. Tek da se zna kraljevski dekret Luja XI. Iz 1477. godine, obvezao je liječnike da odaju tajnu u slučajevima uvrede veličanstva!
Kako kod nas stvari stoje kad su vozači, liječnici i liječničke tajne u pitanju? „Nadležna policijska uprava ili policijska postaja, kada za to postoje opravdani razlozi, od vozačevog liječnika ovlaštena je pribaviti potrebne podatke“. Takvo je stajalište zauzeo Upravni sud u Rijeci u predmetu UsI-1425/2017-24 (presuda od 30. 4. 2019.) Odnosni sud utvrđuje da je Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava primorske-goranska, tuženik u konkretnom slučaju, slijedom saznanja o liječenju tužitelja u psihijatrijskoj bolnici, bio ovlašten radi pribave relevantnih podataka obratiti se njegovoj izabranoj liječnici. Pri tome nije povrijeđeno tužiteljevo pravo na zaštitu osobnih podataka, jer je riječ o zakonitoj obradi podataka, koja je nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade, kao i radi izvršavanje zadaće od javnog interesa odnosno pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade, sukladno članku 6. stavku 1. točkama c) i e) Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka). Uzgredno, prema stajalištu suda u ovoj presudi, po članku 21. Zakona o liječništvu, iz perspektive liječnika radi se o dopuštenom otkrivanju liječničke tajne na temelju posebnog zakona, a taj posebni zakon u ovom slučaju bio bi Zakon o sigurnosti prometa na cestama!
Što točno piše u tom članku Zakona o liječništvu o liječničkoj tajni? Propisano je kako sve što liječnik sazna o pacijentu koji mu se obrati za liječničku pomoć, a u vezi s njegovim zdravstvenim stanjem, mora čuvati kao liječničku tajnu i može je otkriti, ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, samo uz odobrenje pacijenta, roditelja ili skrbnika za malodobne osobe, a u slučaju njegove psihičke nesposobnosti ili smrti, uz odobrenje uže obitelji, skrbnika ili zakonskog zastupnika.
