Koliko god to mlađim generacijama možda bilo teško pojmiti, svojedobno je to bio luksuz koji si na automobilu nije mogao priuštiti baš svatko. Dobro, možda ne baš statusni simbol, ali da, bilo je to nešto posebno. A pritom još uopće ne govorimo o parkirnim kamerama, govorimo o parkirnim senzorima. Bila je to pomoć koju su čekale generacije i generacije vozača. Nešto kasnije cijela je priča otišla korak dalje te su proizvođači automobila u svojim novim modelima počeli nuditi i kamere. Time je vozač dobio mogućnost da se na svoje oči uvjeri u ono što se zapravo krije iza njegova vozila, kao i koliko se točno i na kojem dijelu automobil nalazi daleko od prepreke. I sve to za razliku od senzora, koji su nesumnjivo odlična pomoć, ali često mogu reagirati i kad to nije potrebno i tako dodatno zbuniti vozača. List, vlat trave, kišaÉ, i sve ono što realno ne predstavlja nikakvu prepreku za automobil nerijetko je znalo biti zaslužno za aktivaciju senzora. A uz nju onda ide dakako i onaj često neugodan zvučni signal, identičan onom kojim se sustav oglašava u situacijama kad postoji stvarna opasnost od neželjenog kontakta. Kamere su, ukratko, cijeloj priči dale novu dimenziju i u jednom su trenutku opasno priprijetile da će senzore otjerati u povijest. No kako se uskoro pokazalo, najbolje rješenje i najtočnija pomoć vozaču dolazi iz kombinacije dva sustava. Senzori znaju udaljenost, ali ne uvijek od čega niti koji je dio vozila u nekom trenutku u opasnosti. Kamere, s druge strane, daju sliku, ali ona nije uvijek sasvim jasna jer zna biti iskrivljena ili nedovoljno jasna. Zbog prljavštine koja se može nakupiti na leći, ali i zbog toga što noću i u uvjetima slabije vidljivosti nema uvijek dovoljno svjetla za kvalitetan prikaz.
S vremenom su se, naravno, nastavile razvijati i kamere i senzori. Oni su sve precizniji i pokrivaju sve više područja oko vozila te su postali sve manje podložni tome da se lažno aktiviraju ili da imaju mrtve točke. Za kamere vrijedi isto pa je sad tu sve bolja leća, pa i kvalitetnija slika na puno boljim monitorima, a tu su i neka inovativna rješenja. Poput onoga koje, primjerice, već dugo koristi Volkswagen: kamera se skriva ispod značke proizvođača i otkriva se samo po potrebi kako bi ostala zaštićena od kiše, snijega i ostalih vremenskih nepogoda i prljavštine.
Baš kao i prvi senzori, kamera se prvotno ugrađivala kao pomoć samo straga, da bi se nešto kasnije proizvođači dosjetili da bi za svoje modele mogli ponuditi i pomoć sprijeda. Prvo samo za neke automobile, posebno one veće i nepreglednije, a zatim polako i za ostale, da bi se benefiti ovakvih sustava danas mogli dobiti praktički u svim vrstama vozila, većih ili manjih, osobnih i gospodarskih. Njihova sigurnosna dimenzija – jer i ona je svakako važan element i kod parkirnih senzora i kod kamera – baš kod kombija i kamiona doživjela je svoju punu funkciju. Nema sumnje da su zahvaljujući tome do danas spašeni brojni životi. Danas i senzori i kamere pokrivaju sav prostor oko vozila, pri čemu je posebno zanimljiv tzv. bird view, koji se postiže postavljanjem kamera sprijeda i straga, ali i u kućišta retrovizora. Kombiniranjem njihovih prikaza na zaslonu se dobiva prikaz cijelog okoliša oko vozila odozgo, iz ptičje perspektive, što je posebno efektno. I ne samo efektno, naravno, jer svaka od ovih kamera pomaže i pri uobičajenom parkiranju, i pri penjanju na rubnike, i dakako – u samoj vožnji. Primjerice, kao upozorenje na promet pri nepreglednom izlasku na cestu, bez obzira na to kretalo se vozilo pritom prema naprijed ili unatrag.
Parkirni senzori i kamere danas dolaze serijski ili kao dio dodatne opreme većine novih modela vozila. U potonjem slučaju najčešće se radi o tome da se parkirna pomoć nudi kao dio doplatnog paketa koji, osim senzora, donosi, primjerice, još i svjetla za maglu, senzor za kišu, automatska svjetla, posebnu klimatizaciju i još mnogo toga. Takvi doplatni paketi u modelima kompaktne klase, poput primjerice Renaultova Meganea, mogu stajati po nekoliko tisuća kuna, dok se sami parkirni senzori, usporedbe radi, u Cliju mogu dobiti za oko 1000 kuna. Činjenica je, dakle, da su i senzori i kamere danas stigli do statusa da se novi automobili ili već isporučuju s njima ili su dovoljno povoljni da ih kupac u pravilu uzima automatski. No kako to nije bio slučaj sve do pred koju godinu, tržište aftermarket senzora i kamera trenutačno je bogatije nego ikad. Jednostavnim pretraživanjem što se nudi na hrvatskom tržištu pronašli smo najrazličitija rješenja: nudi se doslovno sve, i to za niz modela automobila, ali i gospodarskih vozila. Prednji senzori, stražnji, kombinacija prednjih i stražnjih, u tablici, u kombinaciji s kamerom, s pripadajućim monitorom (LCD, LED), laserskiÉ Izbor sustava pomoći za naknadnu ugradnju kao da nema kraja.
Cijene za komplet koji je potreban za ugradnju počinju već na stotinjak kuna i za taj se novac može dobiti set senzora s ožičenjem i kontrolnom jedinicom te monitorom s prikazom udaljenosti. Takvo rješenje može poslužiti, no pametnije je vjerojatno uložiti malo više novca (od oko 400 kuna naviše) i ugradnju prepustiti stručnjaku, posebno ako niste sigurni u ono što biste trebali napraviti, odnosno ako niste spremni samostalno bušiti branike. Dakle, u slučaju da ne koristite rješenja u sklopu nosača za registracijsku pločicu. Za parkirne kamere vrijedi praktički ista priča pa je one najjeftinije, također bezimenih proizvođača, moguće pronaći za isti novac kao i senzore, dok je kombinirano rješenje senzora i kamere u jednome modulu otprilike dvostruko skuplje. Za kvalitetnija rješenja, međutim, i ovdje je potrebno izbrojiti više novca pa takve kamere također startaju na oko 400 kuna. Dakle, s ugradnjom i jamstvom priča se ovdje počinje približavati onim spomenutim tvornički ugrađenim kompletima. A tko umjesto univerzalne kamere kakva se ugrađuje za sve modele podjednako poželi nešto bliže konkretnome modelu koji vozi, može dobiti i to. Aftermarket industrija danas je toliko jaka da svoje produkte osmišljava i proizvodi kako bi bili namijenjeni konkretnoj marki i modelu vozila. U praksi to omogućuje ugradnju kamera u praktički sve automobile od Alfe i Citroena do Suzukija i Volva, i to tako da se njezina slika pokazuje na tvornički ugrađenoj multimediji na koju se može priključiti po načelu plug & play. Pri upotrebi se, dakako, aktivira i deaktivira automatski te je za takva rješenja praktički nemoguće primijetiti da su naknadno ugrađena, a ne dio serijske opreme vozila. U takvim slučajevima cijene se više ne broje u stotinama, nego u tisućama kuna, posebno ako je riječ o premium markama. I to i kamera i automobilaÉ
Pomoć pri parkiranju u međuvremenu je otišla još pokoji korak dalje. Prije nekoliko godina pojavili su se prvi sustavi automatskog parkiranja koji su nespretnijim, neiskusnijim ili možda samo onima s manje samopouzdanja omogućili da se parkiraju lakše. Sustavi ove vrste danas više nisu rijetkost i također rade sve bolje, a funkcioniraju tako da vozač automobilu prepušta donošenje svih ključnih odluka. Ako niste sigurni, primjerice, stane li vaše vozilo u bočno parkirno mjesto pored vas, tu će procjenu napraviti automobil prilikom polagane vožnje uz njega. Ako je mjesto odgovarajuće, parkiranje može početi. I to poluautomatsko: vozač će dići ruke s upravljača i pratiti upute sa zaslona o doziranju gasa i kočnice, dok će okretanje kotača odraditi automobil. Sve je to, dakako, uvod u ono što slijedi, a to je parkiranje koje se obavlja potpuno automatski. Automobilska industrija i taj je stupanj već dostigla pa smo prije nekoliko godina mogli vidjeti prve modele koje vozač može poslati da se parkiraju potpuno samostalno, pronađu mjesto u garaži i smjeste se na odgovarajuće mjesto praktički bez nadzora, dok je njihov vlasnik, primjerice, već za svojim radnim stolom. Da, definitivno smo na korak do autonomne vožnje, no o tome ćemo nekom drugom zgodom.
